Tri vrste zatvorenih pčelinjaka
Zatvorenih pčelinjaka ima uglavnom tri vrste: stalni pčelinjak, jednostavni-privremeni i montažni. Stalni pčelinjak gradi se, isto kao i otvoreni stalni pčelinjak, na mjestu gdje su pčele stalno ili gdje zimuju, obično uz pčelarevu kuću. Materijal za gradnju najčešće je drvo, ali ima pčelinjaka i zidanih, od cigle ili kamena. Privremeni i montažni pčelinjaci obično su od drveta, eventualno u kombinaciji s lesonitom ili sličnim materijalom.
Stalni pčelinjak
Iako se stalni pčelinjak-paviljon može graditi za košnice svakakvih sistema, obično se gradi samo za košnice koje se otvaraju straga jer se tako mogu slagati dva reda košnica, pa i tri, jedan na drugi. Košnice koje se otvaraju odozgo moraju iznad reda košnica imati prostora za jedno ili dva medišta koja treba nastavljati ako su košnice nastavljače i još povrh toga prostora pčelaru za rad, za otvaranje košnica i vađenje okvira. Za pološke, istina, ne treba prostora za nastavljanje, ali treba za rad. Zato je pčelinjak-paviljon za košnice koje se otvaraju odozgo preskup. Za takve košnice uobičajeno je da stoje na otvorenom, a preko zime i ranog proljeća košnice se zaštite od vjetra i vlage katranskim papirom.
Prije nego otpočnemo gradnju paviljona, treba da se odlučimo sa koliko košnica kanimo pčelariti jer o tome zavisi koliki će biti pčelinjak. Nije dobro pčelinjak sagraditi premalen jer ga je poslije teško produljivati, a nije pametno ni sagraditi prevelik, pa da poslije ostane prazan.
Pčelinjak treba tako sagraditi da stupovi pčelinjaka prednje strane ne dođu između redova košnica pa da ondje nastane prazan prostor koji se preko zime mora nečim ispuniti, nego stupovi moraju doći ispred redova košnica koje su stisnute tijesno jedna uz drugu. Tako se ispred košnica dobije veranda široka oko 1 m. Prostor između stupova ispuni se drvenim vratima koja se, prema potrebi, zatvore ili otvore, a ljeti se mogu sasvim ukloniti.
Donji red košnica mora biti od poda bar 40 cm. Postolje na kojem stoje košnice treba izgraditi posebno, bez veze s konstrukcijom pčelinjaka ili poda, da se košnice ne tresu i pčele ne uznemiruju od hoda po podu ili od udara u pčelinjak.
Košnice stoje u dva reda ili tri, direktno red na redu. Ako su samo dva reda, nad gornjim redom mogu se izgraditi police sa spremištem za rezervno saće i pčelarski pribor i alat.
U pčelinjaku mora biti dosta prostora, bar 2 m iza košnica. A ako je uz zadnju stijenu ormar za saće, prostor mora bili i širi. Bolje je da je pčelinjak nešto prostraniji jer neće bili toliko skuplji koliko će biti korisniji.
Ako pčelar nema pogodne prostorije u kući ili nekoj drugoj zgradi gdje može vrcati med, obavljati ostale pčelarske poslove i gdje može spremiti rezervno saće, pčelinjak će gradili tako da u nj može posla- vili ormar za rezervno saće, vrcaljku, stol i ostalo za rad. Treba, dakle, da unutar pčelinjaka ima sobicu, prostoriju u kojoj će moći raditi. Pčelinjak treba da je solidno građen da pčele ne mogu ulaziti izvana i smetati pri radu.
Gradnja stalnog pčelinjaka
Tlo za pčelinjak treba izravnati. Zatim sc udare temelji, obično od betona. Temelji treba da su široki 20 cm, u zemlji treba da budu, već prema tlu, 20 do 60 cm, a iznad zemlje dosta je 20 cm. Na temelje se postavlja drvena konstrukcija pčelinjaka.
Postolje na kojem će stajati košnice izgradi se tako da se postave drveni ili još bolje betonski stupovi koji vire iz zemlje 30 cm. Na njih dolaze gredice debele 10 cm. Tako će košnice, donji red, biti odignute od zemlje 40 cm. Više ne smije biti jer bi treći red košnica bio previsoko pa bi rad bio otežan, a ne smije ni niže jer se onda s najnižim redom košnica ne bi moglo raditi sjedećki. Prije nego što ćemo napravili pod, zaspe se prazan prostor pod njim suhim šljunkom, a nikako šljakom, jer bi plinovi koji izlaze iz šljake kvarili daske poda. I prazan prostor između gredica postolja ispunimo tako. Zatim preko svega položimo katranski papir i onda pribijenu) daske na kojima će stajati donji red košnica. Konstrukcija postolja mora biti jaka jer na njemu leži teret sva tri reda košnica.
Ove upute iznosimo prema knjizi slovenskih pčelara Sodobno čebelarstvo. Ali nam se čini da bi bilo jednostavnije, iako možda nešto skuplje, mjesto ovako izgrađenog postolja, udariti temelj od betona, kao za kuću, koji bi imao iste dimenzije kao ovo gore opisano postolje. Gornja površina toga betonskog postolja premazala bi se slojem bitumena, a onda položio pođ ođ tankih daščica. Postolje bi bilo jednostavnije, jače i higijenskije.
Pod u pčelinjaku izgradi se od betonske ploče, 5 cm debele. Na nju dođe katranski papir, na papir drvene gredice, gusto položene, a na gredice se pribiju daske. Prostor između gredica, ispod poda, ispuni se šljunkom ili drugim suhim materijalom.
Sam je pčelinjak obično građen od drveta. Konstrukcija se sastoji od stupova i gredica. Vertikalni stupici udaljeni su jedan od drugoga 70 cm do 1 m. Stupovi na uglovima jači su i obično vezani kosim uporama. Za oplatu, mjesto dasaka, može se upotrijebiti i drugi materijal, npr. heraklit. Daske za vanjsku oplatu pčelinjaka obično se stavljaju okomito. Ako ih postavljamo vodoravno, moraju biti srezane tako da donji rub gornje daske obuhvaća ili poklapa gornji rub donje daske, da ne može kiša prodirali kroz sastavke. Bolje građeni pčelinjaci imaju dvostruke stijene. Za unutarnje stijene, mjesto daske, sve se više upotrebljava lesonit. Unutarnju stranu vanjske stijene prije toga obložimo katranskim papirom, a prostor između vanjske i unutarnje stijene ispunimo staklenom vunom, tresetom ili kakvim drugim materijalom za izolaciju. Unutarnja stijena mnogo poskupljuje pčelinjak pa se pčelar koji je ne može priuštiti može zadovoljiti samo s vanjskom, ali daske moraju bili debele bar 25 mm i sastavci letvama dobro zatvoreni.
Ako pčelinjak postavljamo na tuđe zemljište, treba ga tako izgraditi da se može rastaviti i prenijeti. Zato se sastavni dijelovi moraju sastavljati vijcima da se lako rastavljaju, bez oštećivanja.
Prozori i bježalice
Pčelinjak mora imati dovoljno svjetla. Za manji pčelinjak dosta je jedan prozor, a za veći dva, i to po mogućnosti na stražnjoj stijeni, tako da svjetlost pada u otvorenu košnicu kad se radi oko pčela.
Svaki prozor mora imati bježalicu da pčele mogu izaći iz pčelinjaka. Bježalicu je najjednostavnije napraviti ako staklo pri vrhu imamo za 10 mm kraće da ostane prorez između stakla i okvira okna. Izvana namjestimo bježalicu koja se sastoji od komadića tankog lima nanizanih na šipki.
Limići vise svi na toj šipci i zatvaraju prorez. Kad pčele prolaze, svojim tijelom podižu komadiće lima kao laka vratašca i izlaze. Čim koja pčela izađe, limić padne nazad i zatvori prolaz. Tako pčele mogu izaći, ali ne mogu ući. Za nuždu, dovoljno je imati samo prorez, bez bježalice, ali da se može vratašcima zatvoriti i otvoriti.
Ako tuđica ne navaljuje, za vrijeme rada prorez se drži otvoren, a kad je rad završen, prorez se zatvori. Ako tuđica izvana navaljuje, prorez se zatvori, a po završenom radu, pred veče, kad tuđica ne navaljuje, prorez se otvori i pčele puste. Kad pčele odu, prorez se opet zatvori.
Najbolje su američke bježalice za koje se napravi okvir koji se utakne u okvir prozora. S vanjske strane okvira pribije se, preko cijele površine, mreža dovoljno gusta da pčele ne mogu prolaziti. Na drugu stranu okvira, iznutra, pričvrsti se odozgo po cijeloj njegovoj širini 10 cm široka tanka daščica. Još prije pribijemo, između te daščice i mreže, letvice u izlomljenoj crti, cik-cak, kao što su zubi na pili. Na vrhu svakog trokuta, otvorenog dolje, napravimo u mreži oko 30 mm široku rupu na koju s vanjske strane učvrstimo tuljak od mreže dugačak oko 50 mm. Tuljak se napolju sužuje do otvora na vrhu kroz koji može proći samo po jedna pčela.
Pčele koje se nalaze u pčelinjaku dolete na mrežu, puze uzbrdo, zađu u one cik-cak prostore, dođu do rupe i kroz tuljak izađu. U pčelinjak ne mogu jer ne znaju pogoditi na vrh tuljka, nego pored tuljka napadaju na mrežu.
Za svjetlo pri radu u pčelinjaku još su najbolji prozori u krovu jer svjetlo pada odozgo pa ga pčelar svojim tijelom ne može zakloniti kao kad pada straga ili sa strane. Pčelinjak izvana treba da je lijepo obojen ili premazan karbolineumom. Uz strane pčelinjaka posadimo patuljasto voće ili biljke penjačice. Ali pročelje pčelinjaka mora biti uvijek slobodno.
Sprijeda je poletaljka, tj. daska 40 cm široka i nagnuta da se voda lako ocijedi. Za postolje je pričvršćena spojnicama (šarnirima) da se u zimi može podignuti i prisloniti uz donji red košnica da zaštiti donja leta. Ne smije dopirati do zemlje da se po njoj ne penju miševi i žabe i smetaju pčelama.
Ispred pčelinjaka treba da bude prostor od 2 m, izravnan i posut pijeskom, bez trave i korova. Taj se prostor može i popločati cementnim pločama.
Dobro je da pčelar prije gradnje pogleda neki pčelinjak jer će mu tek onda biti jasno sve što pročita, i tako će ove upute moći lakše i bolje primijeniti u svojoj gradnji.
Jednostavan pčelinjak-privremeni
Tko ne može izgraditi pčelinjak kakav smo gore opisali, može se zadovoljiti i jednostavnijim koji će ga stajati mnogo manje. Jedan takav prikazan je ovdje na slici ispod. Kostur mu se sastoji od 5 okvira-nosača, a okviri od gredica 10 X 10 cm. Prednja gredica okvira (stupčić) dugačka je 250 cm, zadnja 200 cm, donja 250 cm, a gornja, krovna, 300 cm. Svi okviri moraju bili potpuno jednaki. Kad ih izradimo, izravnamo zemlju gdje namjeravamo postaviti pčelinjak i postavimo na zemlju po četiri cigle ili po jednu kamenu ploču, i to u takvu razmaku da okvir od okvira bude udaljen <50 cm. Svaki okvir mora bili podložen na krajevima i na sredini.
Na izravnano tlo postavi se u okomiti položaj prvi okvir i privremeno učvrsti letvama. Zatim se postavlja drugi okvir i učvrsti za prvi, treći za drugi itd. Za krov trebaju daske duge 4 m, i tako krov na svakoj strani ima po 15 cm strehe. Daske za oplatu ili stijene pčelinjaka debele su 2 cm. Počnemo ih pribijati odozdo, vodoravno. Drugu dasku položimo tako da prelazi prvu, donju, 2,5 do 3 cm. Uglove opšijemo letvama. Vrata su jednostavna i otvaraju se napolje. Staklenih prozora ne treba. Dosta je kapak, a kad se radi, mjesto kapka stavimo okvir s mrežom i bježalicama kakav smo već opisali. Pčelinjak se pokrije krovom od daske i katranskog papira.
Za postolje na kojem će stajati košnice pribije se za stupčiće sprijeda izvana ili iznutra sječimice daska 2,5 cm debela i 35 cm široka. U razmaku od 55 cm od te daske postavimo istu takvu dasku i učvrstimo na prvu poprijeko na 2-3 mjesta letvama. Na te dvije sječimice položene daske pribijemo treću, jednako debelu a široku 60 cm. Budući da tako širokih dasaka obično nema, sastavit ćemo ih od nekoliko užih. Prostor između dasaka može se ispuniti nekim suhim materijalom. Ovaj opis, koji je donesen prema Sodobnom čebelarstvu, prilično je skraćen, ali se nadamo da će, pomoću slika, biti dovoljan za malo vještijeg tesara. Razumije se da se i taj pčelinjak gradi za košnice lisnjače.
Montažni pčelinjak
Ako pčele selimo trajno, ne možemo imati nepokretan pčelinjak pa se pomažemo na drugi način. Neki pčelari slože lisnjače vani, ali na isti način kao da su u pčelinjaku. Takav blok od 2-3 reda košnica koji su jedan na drugom, pokrije se krovom. Bolje je imati kraće redove jer ih je lakše pokriti. Za postolje se upotrijebe gredice ispod kojih se podlože cigle ili kamen, već prema potrebi, da gredice leže vodoravno. Krov je od tanke daske, zbijene na okvir od letava, presvučen limom ili katranskim papirom. Krov se pritisne kamenjem.
Zagrebački pčelar Dragutin Loc složio je dva bloka košnica, od kojih jedan gleda na istok a drugi na zapad. Između ta dva bloka ostavio je prolaz širok 120 cm. Tako je dobio hodnik između košnica u kojem otvara i pregleda košnice. Obadva bloka košnica i hodnik pokriveni su montažnim krovom koji se sastoji od dijelova. Na jednoj strani hodnika ima vrata a na drugoj sobicu s vrcaljkom, stolom za rad, spremište mi krevetom. Cijeli pčelinjak može prema potrebi produljivati slaganjem novih košnica.
Poslije drugoga svjetskog rata, sa sve većim razvojem selećeg pčelarenja, počeo je u Sloveniji i razvoj gradnje montažnih pčelinjaka. Budući da je gradnja takvih pčelinjaka prilično komplicirana, zadovoljit ćemo se samo sa nekoliko slika. Ti su pčelinjaci zanimljivi za pčelare koji pčelare lisnjačama, dok za pčelare s nastavljačama ne dolaze u obzir.
U vezi sa selećim pčelarenjem pojavila su se i kola s ugrađenim košnicama, pa smo tako dobili pčelinjak na kotačima. Zbog visoke cijene tavih kola, a i zbog nepraktičnosti, pčelinjaci na kotačima nisu došli do naročitog izražaja.