Tassili n'Ajjer

Tassili n'Ajjer

Tassili nAjjer
Tassili nAjjer

U samom srcu Sahare, predio u kome gotovo pa da i nema života, kriju se tajanstvene slike životinja i lovaca. Ovamo bogati dolaze malim privatnim ili ličnim avionima. A oni koji nisu toliko bogati, ili su pustolovnog duha, dolaze do velikih bedema alžirskog gorja Tassili terenskim automobilima, prelazeći putem šljunčani, stjenovit i pjeskovit teren nad kojim zrak treperi na temperaturi koja može dostići i do 70°C. Njihovo odredište nije planinski lanac u uobičajenom smislu tog pojma, iako se uzdiže do visine od 2250 metara nadmorske visine.

Riječ je o visoravni od pješčenjaka dugoj 640 km koja je podijeljena u odvojene masive, a oni su opet razdvojeni bezbrojnim gudurama i vadijima, što dovodi do haotičnog prizora punog litica i kamenih tornjeva. Ovo je neobično lijep predio, koji se može usporediti malo s čime.

Iako je vjetrom nošeni pijesak bio umjetnik koji je isklesao mekše stijene u oblike koji raspaljuju maštu, glavni uzročnik ovoga djela ipak je bila voda. Brze vodene bujice izdubile su gudure i odvojile litice od gomila kamenja i monolitnih stijena, razdvojile pojedine slojeve i napravile pukotine, te izdubile plitke špilje.

Područje koje danas nazivamo Sahara nekada je imalo vlažniju klimu. U to su vrijeme mnogi vadiji i gudure koje danas ispunjava pijesak bili prave rijeke i jezera. Današnja pustinja nekad je bila zeleni travnjak. Isušivanje je teklo vrlo sporo. I ime Tassili n'Ajjer zapravo znači “visoravan rijeka”, iako je ovo područje bilo posve suho još mnogo prije kršćanskoga doba.

Iz tog vlažnijeg doba preživjele su malene skupine kvrgavih stabala čempresa čije korijenje obavija stijene u potrazi za vodom. Pretpostavlja se da su ta stabla stara oko tri hiljade godina i da predstavljaju poslednji naraštaj, jer iako proizvode zdravo sjeme, tlo je previše suho da bi ono moglo proklijati.

Još jedna vrsta koja je opstala u ovom području je divlja planinska ovca,koja ima goleme savinute rogove. Svoje suho stanište dijeli s gerbilima i bjeloguzama koje grade svoja gnijezda koja podnose pustinjsku klimu.

Međutim nekad su na ovoj visoravni živjele posve drugačije životinjske vrste. Bilo je tu antilopa i žirafa, nilskih konja, lavova i slonova, pa čak i ljudi koji su se bavili stočarstvom. Dio toga saznali smo na temelju kostiju koje su iskopane iz pijeska, ali mnogo više podataka dobivamo na posve jedinstven i neoboriv način: putem slikarija na stijenama koje su nađene na liticama i čudesnim kamenim tvorevinama u Tassili n'Ajjeru.