Kakvih ima pčelinjaka? Pčelinjaka ima otvorenih, koji stoje slobodno u prirodi, i zatvorenih ili paviljona. Otvoreni pčelinjak sastoji se od komada zemljišta, obično ograđenog, i od košnica sa pčelama na njemu. Košnice su po izvjesnom redu raspoređene na zemljištu. Sve zajedno, zemljište i košnice sa pčelama, zove se pčelinjak.
Zatvoreni pčelinjak ili paviljon obično je čvrsto građena zgrada od drveta ili cigle ili obojeg. Zgrada je obično dovoljno prostrana da u njoj, pored mjesta za košnice, ima dovoljno prostora i pčelaru za rad. Košnice su, obično na južnoj strani, poredane jedna uz drugu u dvije etaže. Ima paviljona i sa tri fronte košnica (istok, jug, zapad) pa i sa sve četiri.
Po lokaciji, pčelinjaci se nalaze uz kuću u kojoj pčelar živi ili u blizini, zatim na većoj udaljenosti, obično izvan pčelareva mjesta stanovanja, na selu, u polju ili u šumi. Seleći pčelari preseljavaju svoj pčelinjak jednom ili više puta u sezoni pa ga u jesen vraćaju na zimovanje u određeno mjesto (bazu) ili ga ostavljaju na mjestu na koje su posljednji put doselili.
Idealan smještaj pčelinjaka
Kad gledamo gdje ćemo smjestiti pčelinjak, moramo voditi računa da ga smjestimo ondje gdje će imati najpovoljnije uvjete za život i razvoj pčelinjih zajednica. Budući da je pčelinjak otvorenog, amerikanskog tipa, izloženiji utjecajima prirode, to ćemo, birajući njegov smještaj, morati više voditi računa o nepovoljnim faktorima nego za smještaj pčelinjaka zatvorenog tipa ili paviljona.
Pčelinjak treba stavljati u kraj koji ima dovoljno pčelinje paše, dovoljno za skupljanje i nektara i peluda. Inače ne samo da nećemo imati nikakve koristi od svojih pčela nego ćemo ih morati hraniti. Ovdje treba da upozorimo pčelare početnike na veliku pogrešku u koju upadaju i oni i svi ostali neupućeni ljudi nepčelari. Oni, naime, misle, ako imaju u vrtu 2-3 grma malina ili u dvorištu jednu lipu ili jedan bagrem, da je paša za pčele osigurana.
Takva paša, ako je samo ta, nije uopće paša, jer od nje pčelinjak ne može ostati ni živ, a da o nekom prinosu i ne govorimo. Za neki uspjeh potrebno je da pčelinjak ima paše oko sebe u krugu od 2-3 km. Tu treba da ima dobru proljetnu pašu (mnogo lijeske, vrbe, vrbe ive, maslačka, voća), a poslije neku glavnu pašu: bagrem (mnogo stabala a ne jedno-dva), medljiku, livade itd. Za ograničen, manji pčelinjak ima dosta paše gotovo svagdje, pa čak i u gradovima.
Položaj mjesta za pčelinjak treba da je ravan, malo nagnut na jug ili jugoistok. Mjesto treba da je ocjedito, bez vlage, da nije previše zatvoreno, nego provjetravano, ali ne previše. Dobro je da blizu pčelinjaka ima zdrave vode tekućice, kakav potočić na koji pčele mogu lako slijetati po vodu a da se ne tope. Dobro je da blizu pčelinjaka nema vode koja leži: nikakvih bara i lokvica, jer su takva mjesta s ustajalom vodom obično žarišta pčelinjih bolesti.
Košnice treba da su okrenute suncu, ali ne smiju ljeti biti izvrgnute pripeci. Zato je najboije pčelinjake smještati u voćnjake s manjim voćkama gdje uvijek ima i sunca ali i sjene prošarice. Ako su pčelinjaci blizu rijeka, treba da su zaštićeni od poplave.
Pčelinjak uz pčelarevu kuću
U većini slučajeva pčelar smješta pčelinjak uz kuću u kojoj stanuje i to je za njega najvažniji moment. Tako postupaju gotovo svi pčelari seljaci ili vlasnici nekog zemljišta i kuće na njemu, bili u manjem gradu ili selu. U tom slučaju nema obično ništa od idealnog smještaja za pčelinjak. Pčelinjak se stavlja nadohvat pčelaru, a sve ostalo mora se tome podvrći. Ali većina mjesta može se prilagoditi i učiniti, ako ne idealnim, a ono ipak đobrim za smještaj pčelinjaka.
Ako zemljište nije ravno, može se kopanjem nivelirati, mogu se napraviti terase i sl. Ako je vlažno, može se prokopavanjem kanala osušiti. Ako nije dovoljno zaštićeno od sjevernih vjetrova, može se zaštititi vještim iskorišćivanjem zgrada (kuća, gospodarske zgrade), podizanjem ograda i uzgojem živica. Pčelinjak se ne smije postaviti tik zgrade ni u previše zatvorenom sklopu zgrada, osobito gdje je golo zemljište.
Pčelinjak treba od zgrada odmaknuti, postaviti u zelenilo a ne na golo tlo dvorišta. Ograda neka bude dovoljno visoka, od dasaka ili letava, ne pribijenih jedna do druge, nego razmaknutih oko 2-3 cm, da vjetar u svom naletu ne preskoči ogradu i svali se na košnice, nego da se zaplete u šupljine ograde i tako smiri.
Ako nema dovoljno voćaka za hladovinu, treba posaditi patuljasto voće, a dok ne odraste, treba da se pored košnica i ispred njih posade neki grmovi (loza, malina, ribiz, ukrasno šiblje, ricinus i sl.). Takvi pojedinačni grmovi, pored davanja hladovine, poslužit će pčelama i za orijentaciju prilikom ulaska u košnice.
Pojila
Za uzgoj legla u proljeću i u ljetu pčelama je potrebna, pored ostalog, i voda. Na pčelinjake koji nemaju u blizini vode tekućice treba postaviti pojila sa zdravom pitkom vodom na zaklonjenom sunčanom mjestu. Pojila ima različitih. Najjednostavnije se sastoji od posude (bure, kanta i sl.) iz koje kaplje voda na koso položenu dasku. Daska ima na sebi cik-cak zareze ili letvice da se na njima voda zadržava i da bude što veća vlažna površina na koju će slijetati pčele.
Pojilo se može izgraditi i od betona. Sagradi se plitka široka posuda, ½ m2 ili 1 m2, duguljasta ili kvadratna. Neka bude duboka samo 5-6 cm. U nju se naspe sloj pijeska. Iznad te betonske posude postavi se bure iz kojeg će na slavinu kapati voda u pijesak. Višak vode može otjecati na ispust iz pojila. Tako će u pojilu pijesak na koji će slijetati pčele biti uvijek vlažan. Povremeno treba pijesak zamijeniti svježim.
Za pojilo se treba stalno brinuti da nikad ne ostane bez vode jer će se pčele inače odbiti. Pčele će vodu radije uzimati ako bude slabo osoljena. Gdje ima pogodnih prirodnih pristupa do čiste tekuće vode, ne treba se izvrgavati suvišnu trošku za pojilo.
Jednom riječi, treba sve iskoristiti da se nepovoljan smještaj pretvori u što idealniji, koliko je to god moguće. Pisac ovih redaka ima pčelinjak na ravnu tlu, ali na mjestu previše izloženom i zimskim sjevernim vjetrovima i ljetnim naletima oluja sa zapada. To u tom pogledu nepovoljno mjesto pretvoreno je u gotovo idealno ovako: na sjevernoj strani iskorištena je kuća, stalno uzidan paviljon za smještaj pčelarskog inventara i vrcanje, visoka ograda između te dvije zgrade i ostale gospodarske zgrade dublje u pozadini.
Ostale tri strane pčelinjaka ograđene su grabovom živicom, njegovanom i obrezivanom tako da je zapadna strana zaštićena višom živicom, a južna i istočna samo ograđene nižom, za zaštitu od eventualnog upada domaćih životinja. Košnice nisu postavljene tik zgrada, nego malo dalje. Tlo je košena trava. Hladovina je osigurana sa nekoliko voćaka i sa naknadno posađenim patuljastim voćkama.
Pčelinjak udaljen od pčelara
Ako pčelar stanuje u velikom gradu gdje nema paše za veći pčelinjak ili živi u takvu kraju koji nije pogodan za stabilan pčelinjak, prisiljen je da pronađe pogodnije mjesto gdje će ga postaviti. Čim pčelinjak ne postavlja u svoju blizinu, ima odvezane ruke da potraži ono idealno mjesto o kojem smo govorili. Prije svega mora temeljito proučiti pčelinju pašu.
Na ovom portalu, u poglavlju Medonosno i peludno bilje, naći će opisane sve važnije medonosne biljke naših krajeva, poredane uglavnom po vremenu cvatnje. Stalan pčelinjak mora imati dobru proljetnu pašu i poslije nje neku glavnu, ili neposredno iza proljetne (npr. bagrem, medljika) ili malo kasnije (livade, malina, kesten) ili još kasnije (metvica, vrijesak itd).
Dobrim smještajem pčelinjaka ponekad se mogu uhvatiti, pored proljetne paše, i dvije kasnije, recimo bagrem i kesten ili medljika i metvica. Zato je vrlo važno, kad se prouči paša općenito, doba cvatnje i sl., proučavati pašne prilike kraja koji dolazi u obzir za smještaj pčelinjaka. Dobar pčelar mora da pozna biljke koje mede u kraju u koji misli postaviti pčelinjak, kad počinju cvjetati, koliko dugo cvjetaju, kako mede i što utječe na njihovo veće ili manje medenje. Dobro je posavjetovati se s iskusnijim pčelarom u kog imamo povjerenja da će nam dati tačne obavijesti i da će nam pomoći da pronađemo to idealno mjesto.
Ali, dosta puta ili gotovo uvijek bit ćemo vezani nekim okolnostima i obzirima i kad biramo pčelinjak izvan mjesta stanovanja. Prije svega valja paziti da nam pčelinjak nije toliko udaljen da će nam troškovi putovanja i prijevoza pojesti svu dobit. Bolje se zadovoljiti i s manjim prinosom od pčela a s manjim troškovima. Nadalje valja paziti da pčelinjak bude pristupačan. Ako je moguće, da putovi budu prohodni, iako je bolje da bude više meda pa ma put bio i lošiji.
Vrlo je važno utvrditi đa u kraju u koji mislimo postaviti pčelinjak nema kakve pčelinje zarazne bolesti. Najopasnija je američka gnjiloća pčelinjeg legla koja se najviše prenosi grabežom i nozemoza koja se, pored ostalog, prenosi zaraženim pojilištima.
Neka kraj po mogućnosti nije preopterećen pčelama. Iako je teško reći kad je jedna dobra paša preopterećena, za stalan pčelinjak važno je da one manje paše, proljetne, ljetne i jesenske, ne budu preopterećene. Jer o njima zavisi dobar razvoj i održanje pčelinjih zajednica preko cijele godine. Obično se uzima da stalan pčelinjak treba da je udaljen od svakoga drugog najbližeg pčelinjaka bar 3 km, a na pčelinjaku da se drži oko 50 košnica nastanjenih pčelama.
Ako se držimo tog pravila, nikad nećemo preopteretiti pašu. Dabome da je i to idealan zahtjev koji se u praksi dosta puta prekrši. Ako je glavna paša obilna, ona može podnijeti mnogo veći broj košnica, a manjak na manjim pašama, prije glavne i poslije nje, nadoknađuje se šećerom.
Postavljajući pčelinjak na tuđe zemljište i u strani kraj, dolazimo u dodir s drugim ljudima, često i nepoznatim. Zato je važno da pazimo na ljudske odnose i da ne počinimo ni najmanje pogreške koje nam se mogu kasnije osvetiti. Ako je moguće, treba pčelinjak postaviti na zemljište i uz kuću nekog prijatelja ili bar poznanika kome je poznata korist od pčela za oprašivanje voća i kulturnog bilja. Ako se pčelinjak postavlja u šumu, dobro je upoznati se s lugarom.
Svaki takav čovjek, ako smo imali sreću u izboru, pomoći će nam u bezbroj prilika: pripazit će na pčele, da ne bude krađe i štete, ako vjetar poruši krovove, podignut će ih i pokriti košnice, ako se pčele roje, zaustavit će roj a možda će ga i stresti kad nas nema na pčelinjaku. Zauzvrat nećemo biti škrti, nego ćemo ga, pored utanačene najamnine, udobrovoljiti kojim kilogramom meda. Poznam takve slučajeve da su pčelar i njegov domaćin postali veliki prijatelji, da se međusobno pohađaju, a kad pčelar vrca, kod domaćina se priređuje prava svečana gozba.
Ako u blizini pčelinjaka ima stoke, ne propustite da pčelinjak ogradite bodljikavom žicom. Pčelinjak okrenite tako da pčele ne smetaju ni vlasniku ni njegovu susjedu. Vlasnika upozorite da ne veže nikakvu domaću životinju ne samo blizu pčelinjaka nego ni podalje (npr. kravu za voćku u voćnjaku). Pčele će u ljetu, kad je toplo a izlet pčela vrlo živ, namirisati životinju i dosta daleko od pčelinjaka, osobito ako je to u blizini njihovih putova kojima one lete na pašu i s paše, napasti je i izbosti do smrti.
Seleći pčelinjak
Profesionalni pčelari obično su i seleći pčelari. Seleći pčelari postaju i oni koji su u takvu kraju u kojem prije glavne paše i poslije nje nema nikakve pomoćne paše i za pčele nema drugog spasa nego da se presele. Tima pčelarima za smještaj selećeg pčelinjaka važan je samo kraj s jakom pčelinjom pašom i Samo tako dugo dok ondje traje glavna paša. Čim glavna paša prođe, pčelar odlazi u potragu za drugom pašom. Tako radi od proljeća do jeseni.
Zato pčelinjak selećeg pčelara nije čvrsto građen paviljon, nego otvoren, pokretljiv pčelinjak. Pčelari s košnicama lisnjačama ili imaju montažni pčelinjak ili slože košnice tako da prostor između dva reda košnica, pokriven zajedno s košnicama, služi ujedno pčelaru za stan i rad. Pčelari s nastavljačama obično imaju za tu svrhu složljive i pokretne paviljone.
Profesionalni seleći pčelari obično imaju više iskustva i dulju praksu i poznaju sve važnije glavne paše u našoj zemlji. Vještom kombinacijom nekoliko selidbi i vještim smještajem, uz najmanje moguće putne i prijevozne troškove najracionalnije iskoriste paše.
Budući da seleći pčelinjak ostaje samo kratko vrijeme na jednom mjestu, i to ljeti, o izboru mjesta ne vodi se toliko računa kao kad se smještava stalan pčelinjak. Takvi pčelinjaci ne moraju se postavljati ni uz čiju kuću (iako mogu), nego mogu stajati sami, na polju, u šumi, pored željezničke pruge i sl. Pčelar se mora pobrinuti za čuvara ili sam živi i radi na pčelinjaku.
Seleće pčelarenje u našoj zemlji već se prilično razvilo pa se na jakim pašama zna koncentrirati neobično velik broj košnica. Ta činjenica dovodi selećeg pčelara u izuzetne situacije. Dok pčelar ima stabilan pčelinjak, radi potpuno samostalno, ne dolazeći u dodir s drugim pčelarima. Ali seleći pčelar obično stupa u kontakt s drugima i među njima može lako izbiti sukob ako i on i oni ne budu pažljivi, snošljivi i ako ne budu s razumijevanjem surađivali.
Kad novi pčelar doseli svoj pčelinjak, neka ga postavi ondje gdje neće smetati onima koji su već došli prije njega; bolje da pčelinjak postavi s njima u sporazumu. Na takvim pašama ponekad nema dovoljno slobodnog prostora za smještaj mnogobrojnih košnica pa se pčelari gomilaju i smetaju jedan drugom. Baš zato je potrebna hladnokrvnost, uviđavnost i susretljivost. Jer takvi uski kontakti ne moraju da dovedu do sporova i svađe, nego mogu naprotiv da razviju – za što ima dosta praktičnih primjera – ljudsku i bratsku solidarnost, razumijevanje, prijateljstvo i pomaganje u nevolji.
Seleći pčelar mora naročito da pazi da su mu pčele zdrave, da nemaju neku zaraznu bolest. Bolesne zajednice, pa i one i najmanje sumnjive, bolje da ostavi i da ih ne seli da ne bi zarazio druge pčelinjake. Isto tako poslije povratka sa selidbe neka pregleda pažljivo sve košnice da nije slučajno dobio bolest od nekog nesavjesnog pčelara koji je selio košnice sa zarazom. Kad pregleda košnice i kad vrca, neka pazi da ne izazove grabež koji bi mogao biti velika nesreća uz takvu koncentraciju košnica.
Za te pčelinjake još više vrijede one opomene o čuvanju domaćih životinja od uboda pčela, a o kojima smo već govorili. Treba se kloniti postavljanja pčelinjaka kraj poljskih putova kojima ide marva u polje ili iz polja i kojima se kirija. Treba paziti da se pčelinji zračni prolazi ne križaju s tim putovima jer bi moglo doći do nesreće. Pastire i kočijaše treba opominjati da čuvaju stoku od pčela, da se ne zadržavaju u blizini pčelinjaka, a najmanje da možda vežu stoku ma i podalje od pčelinjaka. Ako se slučajno dogodi nesreća, treba svi prisutni pčelari da snose solidarno štetu koja se dokaže, a u svakom slučaju treba nastojati da se s oštećenim postigne nagodba.
Ako je pčelinjak na takvoj paši gdje bi mogla izliti voda (npr. metvica), neka pčelar prije jesenskih kiša odseli da ne bi poslije zapao u blato neprohodnih poljskih putova ili da ga ne bi potopila voda.