Satne osnove

Postanak satnih osnova

Izum satne osnove

U prethodnim linkovima objašnjena je osnova pčelinje satine i kako je nastala. Satna osnova se zove zato što je ona središnji i glavni dio pčelinje satine, razdjelna stijena od koje se produljuju desno i lijevo, s jedne i druge strane pčelinje stanice. Sve stanice, zajedno sa satnom osnovom, čine satinu. Ako pčele grade satinu potpuno same, bez umjetne satne osnove, one je grade u grozdu, u međusobno povezanoj gomili pčela. Izum satne osnove i njezino stavljanje u pčelinji grozd ili roj potpuno je izmijenio način pčelinje gradnje saća. To više nije rad iznova, iz početka, nego zapravo samo popravljanje ili obrada pčelinje satine. Više se ne radi u grozdu, nego se pčele nalaze na samoj satnoj osnovi i tu samo izvlače satnu osnovu koja je, kao djelo čovjekovo, pregruba i predebela za pčelinju upotrebu. Ali zato osnova daje višak materijala, voska, koji pčele racionalno iskoriste izvlačeći ga i gradeći od njega dalje stanice saća i, dodajući i svog materijala, dovršuju satinu.

Izum satne osnove zbog toga silno unapređuje pčelinji rad. Saće se izgradi mnogo brže i lakše, pa se pčelinja energija, koja bi se inače upotrijebila za izradu saća, prebacuje na skupljanje meda. Umjetna satna osnova smanjila je broj trutova u pčelinjoj zajednici zato što pčele više ne mogu po svom instinktu graditi prekomjerno trutovske stanice jer umjetna osnova ima već izrađene početke radiličkih stanica koje su manje, a ne trutovskih. I treća prednost, saće od umjetnih osnova mnogo je pravilnije i jače, zbog deblje osnove, od prirodnog. A kako se još pojačava i sa nekoliko reda žice, to saće sposobno je da izdrži manipulaciju kojoj je izvrgnuto u suvremenom pčelarenju.

Zato bi teško bilo reći koji je izum u pčelarstvu bio važniji, da li izum okvira kojim je saće postalo pokretno ili izum umjetne satne osnove kojim je saće postalo sposobno za rad u suvremenom pčelarstvu.

Satnu osnovu izumio je godine 1857. J. Mehring iz Frankenthala u Njemackoj. Njegov proizvod bio je još primitivan jer je imao samo dno stanice. Godine 1861. Amerikanac S. Wagner popravio je Mehringovu satnu osnovu dodavši joj i početke staničnih stijena i tako je saće postalo jače i potpunije, i pčele dobile više voska za daljnje izgrađivanje.

Satna osnova dobivala se onda tako da se ugrijan, otopljen vosak lijevao između dvije ravne ploče na kojima su bili urezani počeci stanica i njihovo dno. Prve preše bile su drvene, a kasnije od metala, gipsa, cementa i sličnoga materijala. Sadašnje su preše od bakra prevučena kositrom. Osnove su se na pločama gravirale, štancale ili lijevale, mogu se dobiti i galvanoplastikom.

Wagner je prvi došao na misao da satnu osnovu dobije puštajući glatku ploču voska između dva valjka na kojima su bile ugravirane ili utisnute osnove saća. Valjci su metalni. Ali Wagner sam nije nikada usavršio taj izum.

Preše

Američki izum, valjke, jedni su Amerikanci dalje usavršavali, dok su drugi otišli drugim putem i za izradu satnih osnova upotrijebili prešu. Amerikanci su radili takve preše koje su ploču satne osnove salijevale direktno u okvir sa već razapetom žicom za pojačanje satine. Evropski izumitelji zadovoljili su se salijevanjem ploče izvan okvira, od samog voska, i ta se ploča naknadno stavljala u okvir s razapetom žicom i učvršćivala.

Dok su američki tvorničari potpuno zabacili izradu satnih osnova pomoću preše, evropski pčelari još je upotrebljuju pa imaju i tvornice koje izrađuju takve preše. Najpoznatija i najbolja svakako je B. Rietsche, Biberach, Njemačka.

Dobre i loše strane preše

Preša osamostaljuje pčelara u izradi satnih osnova i on postaje nezavisan o pčelarskim radionicama i radi osnove sam, kad mu treba i koliko mu treba, od svog voska. To je osobito dobro za pčelare koji su daleko od željeznica i pošta. Satne osnove lijevane prešom prirodnije su pa ih pčele radije primaju i ljepše izgrade jer su krute i ne krive se. Matica radije zaleže saće izrađeno na njima. Pčelar je siguran da mu je takvo saće od prirodnog nepretvorenog pčelinjeg voska i od zdravih pčela.

Loše su strane ove: satne osnove izrađene prešom deblje su od onih izrađenih na valjcima, pa pčelaru s takvim saćem prilično velika količina voska stalno leži na pčelinjaku u obliku neiskorištenog, mrtvog kapitala, mjesto da bude upotrijebljena kad je ionako oskudica voska u zemlji. Zatim, satne osnove izrađene na preši krute su i na hladnom vremenu lako se lome pa ih je takve nezgodno slati za hladnih mjeseci Pored taga izrada nije jednostavna, pa je potrebna stanovita praksa dok se ne nauči raditi brzo i dobro.

Neki pčelari salijevaju sami prešu od gipsa ili betona, uzevši za matricu lijepu ploču umjetne satne osnove izrađenu na valjcima. Ali taj je posao skopčan s tolikim poteškoćama a konačan rezultat nikakav, tako da se ne preporučuje nijednom pčelaru da sam izrađuje prešu. Ako već hoće da sam radi satne osnove, neka kupi gotovu tvorničku prešu.

U našoj zemlji ima sada dovoljno radionica za izradu satnih osnova koje rade solidno i dobro. Zato svaki napredan pčelar šalje poštom ili željeznicom svoj vosak i po utvrđenim uvjetima dobiva u zamjenu satne osnove ili u roli ili krojene na mjeru kakvu pčelar zatraži.

Valjci

Wagnerov izum, valjke, drugi su Amerikanci prihvatili i dalje usavršavali. Prvi su valjci bili od mekšeg metala i gravirani, ali na taj način niti je saće moglo biti tačno kao prirodno, niti su valjci bili dugotrajni. Tek je 1875. A. I. Root, u suradnji s A. Washburnom, finim mehaničarom, konstruirao valjke koji su proizvodili satne osnove dosta dobro i dovoljno brzo. Konstrukcija valjaka usavršavala se sve više. Dok su prijašnji strojevi proizvodili osnove s debljim stijenama dna i s kutovima tupljim nego što to imaju prirodne satine, pa su pčele bile primorane ne samo da stanje stijene dna nego da ih i rekonstruiraju i izgrade pod oštrijim kutom, novi strojevi proizvodili su satne osnove s tanjim stijenama dna i s kutom od 120° a ne kao prije od 140°. Sadašnji valjci proizvode satne osnove pod istim kutom stijena dna kao što ga ima i prirodno saće. Valjci se više ne graviraju, nego odlijevaju od tako tvrdog metala koji se ne može gravirati.

Do god. 1895. gotovo sve ploče voska, potrebne za izradu satnih osnova pomoću valjaka, izrađivane su tako da se ravna, glatka i mokra daska zamakala u otopljen, vruć vosak. Pored toga što je to vrlo naporan. rad i spor, ni kvaliteta nije zadovoljavala jer ploče nisu bile jednako debele. Na žalost, većina naših radionica i sada tako dobiva glatke ploče voska koje onda propušta najprije kroz glatke valjke da bi dobili ploče tanje i jednako debele, a onda kroz valjke koji utisnu satne osnove.

God. 1895. E.B. Weed, u Americi, konstruirao je stroj koji izrađuje ploču voska u vrlo dugačkim rolama. Ploča je svuda savršeno jednako debela, a može se namatati u role kao platno. Već smo rekli da preše proizvode ploče umjetnih satnih osnova koje su ravne i krute i, kad se ohlade, pucaju pod pritiskom kao led ili staklo. Valjci i Weedov stroj proizvode ploče koje se namataju na rolu a da ne pucaju jer su savitljive. Materijal je i u jednom i u drugom načinu prerade potpuno isti: čist pčelinji vosak, pa ipak u jednom slučaju puca, a u drugom ne puca. Ta zagonetka zavodi mnoge pčelare u bludnju i oni misle da radionice koje rade pomoću valjaka nešto miješaju u vosak da ne bude krut i tako ga falsificiraju. Ali nije tako. Kad vosak prolazi kroz valjke, bilo glatke bilo one sa satnim osnovama, on je podvrgnut velikom pritisku koji u vosku promijeni raspored molekula i on zato postaje savitljiv. Ista pojava događa se u valjaonicama željeza. Lijevano željezo kruto je i lako puca, a kovano željezo prolazi također kroz valjke i pod pritiskom mijenja svoje svojstvo.

Daljnji razvoj u preradi voska u umjetne satne osnove doveo nas je do velikih radionica u kojima je čišćenje, priprema i prerada voska postala kompliciran i stručan posao kakav je nedostupan pčelaru pojedincu pa i manjim radionicama. Pčelar ipak može nabaviti i valjke na ručni pogon i sam prerađivati svoj vosak u satne osnove. Valjke u Evropi, pored ostalih, proizvodi već spomenuta firma Rietsche. Još jednom naglašavamo da se, unatoč svemu, pčelaru najviše isplati da mijenja svoj vosak za saće u nekoj radionici.

Comments are closed.