Rase pčela

Rase pčela

Pčelinje rase. Tako je sad po cijelom svijetu raširena vrsta Apis melli-jica ili pčela medarica. Ona se dijeli na dvije suvrste (subspecies), crnu afričku pčelu i evropsku pčelu medaricu. Obadvije suvrste
dijele se na brojne varijetete ili rase, od kojih samo četiri imaju gospodarsku vrijednost:

1. Tamna evropska pčela (Apis mellifica melltfica). Raširena je po zapadnoj i sjevernoj Evropi, po sjevernim krajevima Srednje Evrope i po sjevernoj Rusiji preko Sibira do Tihog oceana.
Ta se pčela rijetko nađe čistokrvna. Razvija zajednice srednje snage, proljetni je razvoj polagan, u ljetu ostaje dugo na vrhuncu razvoja i zimuje u jakim zajednicama. Umjereno se roji. Na saću je nemirna, dosta bode, umjereno koristi propolis.

2. Kranjska pčela (Apis melltfica, var. carnica). Raširena je po jugoistočnim Alpama, sjevernom Balkanu i Podunavlju. Svjetlija je od evropske pčele; najsvjetlija od tamnih rasa. U proljeću se razvija naglo do velike snage, ali kod mnogih sojeva rano u Ijetu snaga torzo opada. Zimuje dobro. Mnogo se roji. Na saću je mirna, blaga, jedva da upotrebljava propolis.

3. Kavkaska pčela (Apis mellifica, var. caucasica). Raširena je po Gruzinskom gorju u središnjem Kavkazu. Po vanjskom izgledu slična je kranjskoj pčeli. Proljetni joj je razvoj umjereno brz, u ljetu su zajednice vrlo jake, prezimljuje u jakim zajednicama. Slabo se roji, na saću je mirna i vrlo blaga, mnogo lijepi propolisom. Sklona tuđici i zalijetanju u tuđe košnice.

4. Talijanska pčela (Apis mellifica, var. ligustica). Ta rasa potječe s Apeninskog poluotoka, umnogom je bliska kranjskoj pčeli, ali od nje se razlikuje upravo po nekim gospodarski vrlo važnim osobinama. Proljetni razvoj srednji, cijelog ljeta pčelinje zajednice su vrlo jake, leglo održava duboko u kasnu jesen, ponekad gotovo cijele zime. Zimuje u jakim zajednicama, mnogo troši hrane preko zime, loše podnosi duge i hladne zime. Slabo se roji, na saću je mirna, blage je ćudi, ne lijepi odviše. Mnogo se zalijeće u tuđe košnice i sklona grabežu. Južnjačka pčela, prilagođena na dugotrajne paše i blage zime.

Pčela u našim krajevima. Naša domaća pčela medarica slabo je istraživana. Dinko Muškardin (1882) tvrdio je da se u većini u hrvatskim krajevima nalazi žućkasta pčela koja bi bila prijelaz od tamne evropske pčele k žućkastim vrstama. Razlikuje se od kranjske i on bi joj rado dao mjesto u sistematici pod imenom hrvatska pčela. Po osobinama je uspoređuje s talijanskom pčelom i drugim najboljim rasama.

S. Grozdanić je obradio žutu banatsku pčelu, smatrajući je također posebnim varijetetom (rasom). Strani pisci kažu da se kranjska pčela prostire i po krajevima susjednim Kranjskoj: Koruškoj, i u Jugoslaviji do Dalmacije. Koliko je po Hrvatskoj raširena kranjska pčela, a koliko ta žućkasta, koju spominje Muškardin, nije poznato.

Pčela i okolina. Pčela je dijete prirode. proizvod svoje okoline, kao i svako drugo biće. Ona se ne može razumjeti izolirana, sama, bez svojih polja i šuma, bez svojih gora i voda. Izraziti varijeteti i tipovi nastali su kao produkt mnogobrojnih generacija u takvim žarištima koja su bila izolirana od drugih utjecaja ili gorama ili vodama ili pustinjama.

Tako su Alpe spriječile širenje talijanske pčele dalje na sjever i miješanje s običnom evropskom. Alpe su stvorile i kranjsku pčelu, a Kavkaz kavkasku. Sahara je priječila miješanje sjevernoafričkih pčela s južnoafričkim i tako stvorila razne varijetete. Voda je stvorila ciparsku i madagaskarsku pčelu; obadvije te rase nastale su na otocima, izoliranim morem od kopna.

U posljednje vrijeme čovjek je mnogo utjecao na sudbinu pčela, pa i na njihovu geografsku rasprostranjenost. Tako je i on postao važan faktor koji je, nekad sretnije nekad manje sretno, ipak pomogao pčeli da osvoji svijet.