Potreban prostor
Za pčelinjak na kom su košnice postavljene slobodno u prirodi, a svaka košnica ima svoj krov i stoji nezavisno od drugih, potrebno je više prostora nego za paviljon u kojem su košnice postavljene tijesno jedna do druge. Zbog toga mnogi pčelari građani, koji nemaju svog zemljišta, radije pčelare takvim košnicama koje mogu stisnuti što bliže jednu uz drugu, samo da zauzmu manje mjesta. Ali većina naših pčelara još uvijek ili ima svoje zemljište ili ga može jeftino iznajmiti. I tako mogu bez veće poteškoće pčelariti najpogodnijom košnicom, nastavljačom, koju je najbolje postavljati vani, u slobodnoj prirodi, jer nije moguće, zbog toga što se otvara odozgo, ekonomično iskoristiti prostor u paviljonu koji je ionako skup.
Možda mnogo ne znači prednost otvorenog pčelinjaka što je pčelar vani, u prirodi, ali mu ipak čini zadovoljstvo veće nego da se stišće u tijesnim, zatvorenim i zagušljivim prostorijama paviljona. Dabome da mnogo čini navika, ali i jedan i drugi način ima svoje prednosti.
Prostor određen za otvoreni pčelinjak mora biti pogodnog oblika i dosta velik da se u nj mogu lijepo i komotno rasporediti košnice. Nije praktično ako poredamo sve košnice u jedan red, pogotovu ako ih je više, jer bi onda taj prostor bio predugačak a uzak. Bolje da se odredi više reda, a kraćih, pa da oblik prostora bude pačetvorina koja će se lakše ograditi. Dabome da i ovdje najviše odlučuju dane prilike kojima se pčelar mora znati prilagoditi.
Dobro je pčelinjak ogradili da do košnica ne mogu domaće životinje. Tako će se spriječiti i šteta na pčelinjaku i nesretni slučajevi sa životinjama. Ogradu je najbolje podići od guste živice, a dok se živica ne podigne, pčelinjak se ogradi bodljikavom žicom. Kad se živica otme, obraste ogradu od žice i sve skupa daje solidnu zaštitu pčelinjaku. /ivicu valja tako njegovati da se na onim stranama koje su izložene jakim vjetrovima pušta viša, a na onim gdje nema naleta vjetrova (obično južna strana i jugoistočna) da se ostavi niska kako ne bi smetala pčelama u letu.
Pčelinjak se može ograditi i drvenom ogradom gdje ima dosta drveta, a može i kamenom ili kakvim drugim zidom. Treba voditi računa i o lakom pristupu s kolima ako treba nešto prevoziti ili selili košnice.
Raspored košnica
U rasporedu košnica na otvorenom pčelinjaku pčelari se slabo slažu. Ima ih koji najvole složiti košnice u redove, jednu do druge, kao što se slažu u paviljone, pa sve do onih koji vole, poput ruskih pčelara, praviti grupe od 3-4 košnice koje imaju leta okrenuta na sve strane svijeta. Te grupe obično stoje svaka pod svojim drvetom.
Raspored po grupama, s letima na različite strane, nije praktičan ni ljeti za rad, a još manje za uzimljenje. Košnice za zimu treba zbili jednu uz drugu i pokriti ih katranskim papirom odozgo, sa strana i straga, pa i sprijeda do iznad leta. Zato je najbolje da košnice rasporedimo u redove, jednu do druge. Između pojedinih košnica neka ljeti bude razmak od 10 do 20 cm, radi lakšeg rada, a u jesen se približe jedna drugoj. Najviše se prigovara takvu rasporedu da se matice gube kad se vraćaju u košnicu sa sparivanja jer da zalutaju u susjednu košnicu. Ali iskustvo pčelara koji pčelare lisnjačama ne govori za tu tvrdnju. Ta opasnost, u najmanju ruku, nije tolika koliko se naglašava.
Da bi se, ipak, i o toj opasnosti vodilo računa, redovi neka ne budu dugački i neprekinuti. Ako je red dugačak, neka iza svakih 8-10 košnica bude praznina ili prekid reda. Na zgodnim mjestima neka ispred košnica bude zasađen kakav grmić (o tome smo već govorili) koji će pčelama poslužiti ne samo za davanje hlada nego i za orijentaciju, pa neće biti nikakvoga gubljenja matica.
Postolja za košnice
U našim kraškim krajevima, gdje zemlje gotovo i nema, nego se nalazi kamen, a kiša odmah nestane među kamenjem, košnice mogu stajati i direktno na kamenu. Eventualno se pod svaku košnicu podmetnu po tri kamena. U ostalim krajevima pod košnicama ne nalazi se kamen, nego zemlja koja od kiša postaje mekana i vlažna pa nije pogodna da se košnice postavljaju na nju direktno. Potrebno je nešto podmetnuti da košnice ne trpe od vlage i da ne upadaju u mekanu zemlju. To nešto zove se postolje, podnožje, podloga, štand i sl.
Sva postolja mogli bismo podijeliti u dvije grupe: u pomična, koja se mogu, kad se košnice uklone, također ukloniti i preseliti zajedno s košnicama, i u čvrste, koja su učvršćena tako u zemlju da se ne mogu ukloniti kad se košnice uklone.
Otkad smo za nastavljače uveli tzv. hranilice pod poklopcem, tj. hranilice široke a plitke, koje se stavljaju pod poklopac, na postolja se počeo stavljati mnogo veći zahtjev nego prije, i postolje mora biti takvo da košnica stoji potpuno vodoravno u svakom pravcu, jer se inače zajedno s košnicom nagne i hranilica pa ona ne može primiti svoj pun kapacitet hrane.
Čvrsta postolja lakše udovoljavaju tom zahtjevu nego pomična, jer kad se jednom naravnaju i učvrste, ona tako ostanu dugo vremena, a neka i trajno. Čvrsta postolja mogu se izraditi od drveta gdje drveta ima, a drugog materijala nema. Mogu se u zemlju zabiti stupčići koji su impregnirani katranom, bitumenom ili karbolineumom, vodoravno prirezati na jednaku visinu, a na njih pribiti ravne letve.
Stupčići neka budu dovoljno gusti da se letve pod teretom ne krive. Takva su postolja obično toliko dugačka da služe za cijelu grupu od 8 do 10 košnica, pa im se zamjera da se svaki udar u postolje ili u neku od košnica prenosi na cijelu grupu i uznemire sve košnice te grupe. Zato neki vole postolja koja služe samo za jednu košnicu ili najviše za dvije. I takva postolja mogu se izraditi čvrsta, nepomična, da bi košnice ostale u vodoravnom položaju, ali se obično rade pomična.
Videći da pomično postolje može zadovoljiti samo jednom zahtjevu koji se na njega postavlja, da odigne košnicu od zemlje da ne trpi od vlage, ali da ne može udovoljiti drugom zahtjevu, da košnicu održi u vodoravnu položaju, jer s vremenom nejednako upada u mekano tlo, autor ovih redaka došao je do uvjerenja da na svom pčelinjaku treba najprije da učvrsti tlo da ne bude nestalno pa da onda na nj postavlja pomična postolja i na njih košnice. Došao je do uvjerenja da će to najlakše i najtemeljitije uraditi ako tlo ispod košnica betonira. Svoj naum je i ostvario na najveće svoje zadovoljstvo.
Na onom mjestu gdje će stajati red košnica iskopa se jarak širok koliko je dugačka košnica (LR 50 cm), dubok 30-50 cm i dugačak koliki je red košnica, odnosno sve grupe košnica u jednoj fronti. U jarak se složi riječni kamen i zaspe šljunkom. Onda se postavi ograda od dasaka, visoka 5-6 cm, već prema tlu, široka i dugačka koliki je jarak. U ogradu se sipa i nabija beton. Beton se radi kao za temelje zgrade. Treba strogo voditi računa da se površina betona izravna potpuno vodoravno u svim pravcima, nikako koso. Kad se beton stvrdne, okvir od dasaka ukloni se i beton izgladi jakom cementnom žbukom. Ako se sve dobro uradi, beton neće pucati.
Kad je gotovo, izgleda kao temelj za neku zgradu koji viri iz zemlje 5-6 cm. Ali kad dođu košnice, taj se temelj gotovo i ne vidi. Na takvu čvrstu podlogu mogu doći kakva god postolja. Dobili smo zapravo stanje kao da smo na kraškom tlu, pa bi na tom betonu košnice mogle stajati bez ičega, ali je bolje bar nečim podignuti malo košnice od betona. Dovoljne su četiri stopice od komadića letve 2-3 cm debele, položene pod četiri ugla podnice. A mogu se ispod cijelog reda košnica položiti obične ravne letve. Još je bolje ako se ispod dvije dugačke letve na svaka pola metra pribiju poprijeko kratke letve, nešto kraće od duljine košnice, u obliku željezničke pruge: dugačke letve kao tračnice a kratke kao pragovi. A mogu doći i sva druga postolja koja imaju seleći pčelari, a o kojima ćemo još govoriti.
Ovakva betonska podloga toliko je dobra i toliko praktična da se može toplo preporučiti svim pčelarima za stalne pčelinjake, pa i za one koji, istina, sele, ali se u jesen vraćaju u bazu, osobito ako u blizini ima kamena, šljunka i pijeska. Na takvu pčelinjaku pravo je zadovoljstvo raditi, a osobito prihranjivati.
Svi seleći pčelari, bez obzira na to jesu li trajni ili povremeni, treba da imaju pomična postolja. Ako su povremeni ili ako se vraćaju u bazu, mogu staviti pomična postolja na betonsku podlogu o kojoj smo govorili. Pomičnih postolja ima svakojakih. Ovdje ćemo iznijeti samo nekoliko za koja držimo da su najpogodnija.
Naš pčelarski pisac Vojin Todorović u svojoj knjizi Pčelarstvo preporučuje drvene blokove nejednakih dimenzija. Blok je debeo 8 cm, širok 10 cm i dugačak 12 cm. Za svaku košnicu treba 4 takva bloka koje podmetne pod 4 ugla košnice, već prema potrebi, po debljini ako treba razmak od zemlje do košnice od 8 cm, po širini ako treba 10 cm, ili po visini ako treba 12 cm. Time izravnava košnicu na neravnu tlu. Kad seli, blokove strpa u vreću.
Amerikanci imaju za postolje okvir od 4 sječimice sastavljene daske. Prednja je daska položena koso i tako produljuje poletaljku. Svaka košnica ima svoje postolje. Neki drugi Amerikanac smislio je postolje u obliku križnice. Uzmu se dvije daske, duge koliko je, dijagonalno, od jednog ugla košnice do suprotnog ugla, debele oko 5-6 cm i široke 10-12 cm. Po sredini svakog komada zareže se zarez širok koliko je daska debela da u nj može druga daska, a dubok do polovice širine daske (5-6 cm). Jednak je zarez i na jednoj i na drugoj daski, samo je jednoj s donje strane a drugoj s gornje. Kad se sastavlja, cijela polovica jedne daske upada u zarez druge, a zarez jedne obuhvaća cijelu polovicu druge. Tako dobijemo križnicu koju postavimo tako da krajevi križnice dođu pod uglove košnice. Križnica teže upada u zemlju od 4 pojedina bloka jer čini cjelinu.
Na priloženim slikama vidite i ta opisana postolja i još jedno za dvije košnice, a sastoji se od dvije dulje letve i dvije kraće, zbijene sječimice. Kraće su malo uvučene da pčelar ima lakši pristup sa strane do košnice.
Neki seleći pčelari najvole za postolje letve duge oko 2 m, debele 5 cm i široke 10 cm. Te letve upotrijebe za selidbu da njima rastave gornji red košnica od donjega ako tovare na kamion košnice u dva reda. Kad dosele, slažu po dvije letve jednu na drugu. Tako dobiju zapravo gredice 10 cm debele i 10 cm široke, i na njih slažu košnice. Pod letve podmetnu cigle ili kamen.
Pološke obično imaju pomične noge koje lako zataknu na svaki ugao košnice i lako skinu kad sele. Ima još raznih drugih naprava kojima se pčelari dovijaju kako da na najbolji način rastave košnice od zemlje, ali smatramo da će i ovoliko biti dosta.
Položaj leta
Pčela je dijete sunca, zato vrata njezina stana treba da budu okrenuta suncu. Najbolji položaj leta jest južni. Pčelinje gnijezdo obično se smjesti uz prednju stranu košnice, blizu letu. Tako je pčelama pristupačan svjež zrak, a kad sunce obasja košnice i njegove zrake padnu kroz leto, pčele izlijeću brzo iz košnice. Tako se zimi lakše i brže pročiste, a kasnije, u proljeću ranije kreću na posao.
Nije moguće uvijek postaviti košnice tako da su leta okrenuta na jug. Zato se postavljaju s letima i na jugoistok, istok, jugozapad pa i zapad. Ne preporučuje se da se leto okrene na sjever iako ima pčelara koji zagovaraju i taj položaj, tvrdeći da se pčele s takvim položajem leta sporije razvijaju, manje se roje i bolje iskoriste kasniju pašu.
Održavanje reda
Ništa valjda nije ljepše vidjeti nego lijepo uređen pčelinjak, a ništa žalosnije ođ zapuštena pčelinjaka. Ako je pčelinjak ograđen živicom, živica mora biti uvijek lijepo i pravilno obrezana.
Ako je ograda drvena, mora biti u redu, ne smije biti nagnuta ni s prebijenim tarabama. Trava na pčelinjaku, ako je zemlja obrasla travom, mora biti nisko pokošena. Ispred leta dobro je da nema trave bar pola metra u širinu. Travu je najbolje ukloniti ako se zemljište pospe solju ili zalijeva jako zasoljenom vodom. Iza košnica, kuda pčelar prolazi, neka bude staza nasuta pijeskom. Red od reda neka bude udaljen 4-5 metara da pčele straga ne smetaju pčelaru pri radu. Zemljište se može zasijati finom travom za parkove.
Za vrijeme rada neka pčelar ne prosipa med, neka ne ostavlja komadiće saća, ni prazne ni s medom, po košnicama ili pokraj njih, a isto tako ni okvire s medom jer bi za vrijeme bespašice mogao izazvati grabež. Kad završi posao, neka spremi sve što je okolo ostavio: alat i pribor, saće, medišta, rešetke, poklopce, komadiće papira i sl.
Košnice treba svake 2-3 godine obojadisati da ne propadaju. Postolja, koja se ne bojadišu a od drveta su, treba impregnirati bitumenom, katranom ili karbolineumom. Svaku košnicu treba označiti rednim brojem, da se zna o kojoj se košnici radi ako se vode bilješke o stanju pčelinjih zajednica i o radu koji je učinjen. Dobro je svaki dio košnice i svaki okvir imati obilježen ili markiran nekim znakom da se može raspoznati ako se desi krađa.