Anatomija medonosne pčele

Anatomija medonosne pčele

U pčelinjem društvu razlikujemo matice, pčele i trutove. Radilica je najmanji član obitelji pčela i duljina tijela je oko 12 mm, a masa oko 0,1 g. Matica odlikuje izduženog tijela, krila dosežu do polovice tijela i male glave u odnosu na pčele radilice i trutove. Jedina reproduktivna žena u pčelinjem društvu. Duljina je od 20 do 25 mm i ima masu od oko 0,2 g.

Trutovi su sezonski članovi pčelinjeg društva i imaju funkciju da učestvuju u sparivanju matice i u toku aktivne sezone stimulativno deluju na maticu. Trut je dužine od 15 do 17 mm i ima masu od oko 0,2 g. Od ostalih članova u košnici se razlikuje po zdepastom obliku i dužim krilima od trbuha koja mu omogućavaju brži let od pčela radilica. Također je prepoznatljiv po vrlo velikim očima koji pokrivaju skoro cijelu glavu.

Tijelo pčele sastoji se od tri dijela: glava (Caput), dojke (torax) i trbuha (abdomena) (Slika 1). Tijelo je člankovito i sastoji se od 13 segmenata od kojih 3 na prsima i 10 na trbuhu. Vanjska omotač ili egzoskelet se sastoji od akutnog stanja (hitina), a bojahitina i dlačica može biti uglavnom od žute do tamno mrke boje, i jedan  su od parametara za određivanje rasne pripadnosti pčele.

Glava (caput) medonosne pčele je formirana spajanjem šest segmenata tijela. Glava matica i radilice su u obliku srca, dok je glava truta okrugla. Na glavi su smeštena dva pipka i kod matica i radilica se pipci sastoje od 12 segmenata (članaka), a kod trutova su sagrađeni od po 13 segmenata. Prvi članak pipka je bazalan i nepokretan, a dalje se pipak produžuje u «bič» (flagellum).

Na segmentima biča nalazi se mnoštvo mirisnih pora (sensile ili ravni organi) koje su prekrivene perforiranim membranama i kojima pčela prima mirisne nadražaje, a oni putem nervnih impulsa stižu do mirisnih živaca. Mirisnih pora u pčela radilica ima oko 6500, dok ih je kod truta oko 20.000. Iako je veći deo tela pčele prekriven čulnim dlačicama koje imaju ulogu taktilnih i hemoreceptornih čula, na pipcima pčela smešteni su Johnstonovi organi koji su odgovorni za čulo pipanja.

Čulo sluha je takođe smješteno na antenama pčela, tj. na drugom antenalnom članku. Za orijentaciju medonosne pčele od velikog značaja je i nekoliko miliona malih kristala – magnetita smeštenih u prednjem dijelu abdomena pčele koji su raspoređeni tako da stvaraju prirodno magnetno polje. Ovi kristali omogućavaju pčeli da reaguje u odnosu na magnetno polje Zemlje i tako se bolje orijentiše u prostoru.

Na glavi medonosne pčele nalaze se i oči i to na čeonom delu tri prosta oka (ocelli), namenjena za gledanje u košnici i ona uglavnom reaguju na intenzitet osvetljenja. Složene oči nalaze se sa strane glave i sastoje se od velikog broja faceta ili omatidija (ommatidia). Složene oči pčela radilica sadrže od 4000 do 5000, matica od 3000 do 4000 i trutova od 7000 do 8000 omatidija.

1) Anatomija medonosne pčele

A – glava; B – grudi, C – trbuh (zadak); 1 – antena; 2 – složeno oko; 3 – proste oči; 4 – gornja vilica; 5 – donja vilica; 6, 7 i 8 – grudni segmenti; 9 – prvi abdominalni (trbušni) segment; 10 – krila; 11 –noge; 12 – leđni segmenti; 13 – abdominalni (trbušni) segmenti; 14 – žaoka;

Vidno polje svake omatidije je malo i predstavlja samo delić slike, koja postaje jasna tek kada se sakupi informacija iz svih omatidija složenog oka i nastane mozaična slika. Pčela je poludaltonista, jer razlikuje belu, plavu i deo žute boje. Sve ostale boje vidi kao jednu od njih ili sivu, dok crvenu boju vidi kao crnu.

Takodje, pčela dobro vidi u ultraljubičastom delu spektra, posebno kada se reflektuje sa kruničnih listića i tada pčela nepogrešivo prenosi ostalim pčelama informaciju o pravcu i daljini paše. Pčela razlikuje oblike, pri čemu veću razliku pravi između komplikovanijih oblika. Ova osobina pčela se vrlo često upotrebljava i kombinuje sa bojenjem različitih geometrijskih oblika koji se stavljaju na prednju stranu košnice, u cilju bolje orijentacije pripadajućih pčela i posebno mladih matica koje se vraćaju sa svadbenog leta.

Usni aparat medonosne pčele prilagođen je za srkanje i grickanje. Sastoji se od gornje usne (labrum), gornje vilice (mandibula), donje vilice (maxilla) i donje usne  (labium). Gornje vilice pčele koriste da sa njima raskidaju prašnike, hvataju predmete ili da popunjavaju pukotine propolisom i sl.

Donje vilice u vidu sare štite donju usnu. Donja usna sastoji se od brade (mentum), podbratka (submentum), jezika (glossa) i para usnenih pipaka. Jezik je valjkastog oblika i sužava se prema kraju. Sastoji se od hitinskih prstenova i obrastao je dlačicama. Na samom vrhu jezik je kašikasto proširen (labellum) što medonosnoj pčeli omogućava uzimanje tečne hrane.

Grudi medonosne pčele (thorax) nastale su spajanjem tri grudna i jednog trbušnog segmenta, ali se granice između njih ne mogu uočiti. Na grudima se nalaze i tri para člankovitih nogu, pri čemu je prvi par najkraći, srednji par nešto duži, a zadnji par nogu je najduži. Noge se sastoje iz pet članaka: kuk (coxa), butni valjak (trochanter), but (femur), golenjača (tibia) i stopala (tarsus).

Međutim, samo stopalo (tarsus) takođe je građeno iz pet članaka od kojih je prvi basitarsus veoma dugačak i četiri manja koja čine metatarsus. Poslednji članak stopala noge završava se kandžicom sa kojom pčela, pogotovo kod prvog para nogu, čisti svoje antene. Na samom kraju stopala nalaze se jastučići napunjeni vazduhom, a koji pčeli omogućavaju da se kreće po glatkim površinama.

Prednji par nogu na sebi imaju poseban polukružni izrez obrastao dlačicama i namenjen čišćenju antena. Na golenjači prednjih nogu sa unutrašnje strane nalazi se i četkica koja pčelama služi za čišćenje očiju, dok na stopalu imaju četkicu za prikupljanje polena. Srednji par nogu sličan je po građi prvom paru, ali sa dodatkom ostrige i služi za skidanje i prenošenje voštanih ljuspica.

Zadnji par nogu veoma je važan za sakupljanje polena i u tu svrhu su golenjača i prvi članak stopala posebno građeni. Golenjača (tibia) je u donjem delu, sa zadnje strane, udubljena, po čijoj ivici su raspoređene hitinske dlačice i predstavlja polenovu korpicu (corbicula). U ovim korpicama pčele prenose polenske »loptice« mase od 15 do 18 mg u košnicu. Na gornjem delu prvog članka stopala nalazi se mamuza (arcus) kojom pčela sakupljeni polen gura u polenovu korpicu na golenjači.

Na drugom i trećem segmentu grudi sa gornje strane, smeštena su dva para krila (prednja i zadnja), koja pčelama radilicama omogućavaju da lete brzinom do 30 km/h i trutovima do 50 km/h. Krila su potpuno spljoštene kožne vrećice i za vreme mirovanja priljubljena su uz telo pčele. Prednja krila su veća i polaze iz drugog grudnog segmenta, dok su zadnja krila manja i polaze iz trećeg grudnog segmenta.

Krila pčele su prožeta hitinskim nervima i oni su međusobno spojeni poprečnim nervima (žbice) i tako se obrazuju ćelije krila. Na gornjoj strani zadnjih krila raspoređene su kukice koje se pri uzletanju pčele zakače za žlebove donje ivice prednjih krila. Medonosna pčela u letu u jednoj sekundi načini krilima oko 200 pokreta.

Trbuh (abdomen) medonosne pčele gradi 10 segmenata, ali je samo šest moguće identifikovati (od II do VII), jer je prvi segment srastao sa prvim grudnim segmentom, a segmenti 8, 9 i 10 su uvučeni u sedmi trbušni segment. Svaki trbušni segment sagrađen je iz leđnog (tergit) i trbušnog (sternit) dela. Oni su spojeni tankim opnama (pleura), koje omogućavaju međusobno uvlačenje i izvlačenje segmenata, tj. sakupljanje ili istezanje trbuha.