Viktorijini vodopadi

Viktorijini vodopadi

Viktorijini vodopadi

Viktorijini vodopadi

Ako im prilazite sa sjevera, Viktorijini vodopadi najprije će vam se prikazati kao oblak pare koji se uzdiže prema afričkome nebu, glasno se čudeći vlastitoj veličini. Ovdašnji domorodci slapove su nazvali Mosi-oa-Tunya, “dim koji grmi”. Magličasta perjanica koja se uzdiže do 500 metara visine može se vidjeti s udaljenosti od 40 kilometara. Rijeka Zambezi posve mirno i zrelo prilazi slapovima, i tek nekolicina otoka ometa njezin sanjivi tok. U okolnom krajoliku koji se sastoji od valovitih travnjaka s pokojim stablom na granici između Zambije i Zimbabveam, a i u polaganom tijeku rijeke, baš ništa ne ukazuje na dramu koja će se ovdje dogoditi.

U svom srednjem toku Zambezi je mirna rijeka, široka 1,6 kilometara, a onda naglo ponire preko stjenovitoga ruba i potpuno mijenja svoja obilježja. Raskidana od obale do obale, voda pada u dugim slapovima koji kipe i grme u nezamislivom bijesu dok se obrušavaju niz uzak, stjenovit ponor koji širinu rijeke smanjuje na tek 60 metara.

Predstava je uistinu zapanjujuća. Iako se količina vode mijenja ovisno o dobu godine, kiša može toliko povećati nabujalu rijeku da ona preko kamenog ruba širokog 1,6 kilometara izlije 550 milijuna litara vode u minuti. To je naširi vodopad na svijetu. Na polici u klifu s druge strane ponora, na mjestu koje se naziva Opasnom tačkom, izlijevanje vodopada uzrokuje takvo podizanje zraka zasićenog vodenom prašinom da rupčić neoprezna posjetitelja može podići do neba, zajedno s poznatim magličastim perjanicama.

Prelamanje sunčevih zraka kroz kapljice vode u zraku uzrokuje stvaranje sjajnih duga. Izbočine stijena i otoci dijele nadolazeću rijeku u tri glavna dijela, a jedan od njih, Dugini slapovi, dobio je ime upravo po toj pojavi (ostali su dijelovi Glavni slapoviIstočni katarakt). U vedroj noći osvijetljenoj mjesečinom, veo od pare stvara neobičnu mjesečevu dugu.

Duž klifova koji se uzdižu preko puta vodopada bogata je šuma zelena cijele godine, unatoč tomu što okolni travnjaci posve izblijede tokom sušne sezone. Ova šuma, nazvana Kišna šuma, ostaje zelena zahvaljujući vlažnoj mikroklimi koju stvara vodena prašina što se širi sa vodopada. Veličanstven prizor nastavlja se i nizvodno, gdje se sva voda rijeke probija kroz uski klanac i juri prema velikome viru koji se naziva Ključajući lonac. Nakon njega, rijeka nastavlja krivudati kroz klance još 65 kilometara.

Dim koji grmi

Malo je mjesta na svijetu koja izazivaju tako strahopoštovanje. Narod Kololo, koji je nekad živio iznad vodopada (i nazvao ih “Dim koji grmi”) toliko se bojao vodene bujice da se nikad nisu ni približili vodopadima. Susjedno pleme Tonga smatralo je vodopade svetima, a duge Božjim prisustvom. Na Istočnome kataraktu održavali su religijske obrede tokom kojih su žrtvovali crne bikove.

David Livingstone, škotski misionar i liječnik, prvi Europljanin koji je vidio vodopade, nazvao ih je 1855. godine po svojoj vladarici, kraljici Viktoriji. Taj veliki istraživač plovio je po rijeci Zambezi dugoj 2700 kilometara nadajući se da bi ona mogla poslužiti kao “Božija autocesta” i omogućiti otvaranje središnje Afrike. Putujući nizvodno u kanuu, stigao je do slapova 16. novembra, mada je već mnogo prije vidio stupove vodene pare. Zaustavio se na otočiću na samom rubu slapova i primijetio kako naizgled čitava rijeka pred njim nestaje. Zapisao je: “… izgledalo je kao da se gubi u zemlji, a nasuprotna strana pukotine u kojoj je nestajala bila je udaljena samo osam stopa.”

Nastavio je: “… Nisam to shvaćao sve dok se pužući nisam odvukao do ruba i pogledao u veliku raspuklinu koja je sezala od jedne obale do druge, i vidio da rijeka široka hiljadu jarda skače u dubinu sotinu stopa, a onda se odjednom stišće u prostor od 15 ili 20 jarda. Čitavi su slapovi jednostavno pukotina u tvrdoj bazaltnoj stijeni od desne do lijeve obale, koja se nastavlja duž lijeve obale preko još 30 ili 40 milja brežuljaka. “Poslije je isatakao da je podcijenio veličinu slapova. Ovi su slapovi po Livingstoneovu mišljenju bili “najdivniji prizor viđen u Africi”. Sledećega dana Livingston se vratio na otok s kojeg je prvi put gledao slapove (danas se taj otok naziva Kazeruka ili Livingstoneov otok) i ondje je zasadaio košticu breskve i marelice, i nekoliko zrna kafe. U jedno stablo (govori se da je riječ o baobabu) urezao je i datum i svoje inicijale.

Tokom drugog obilaska vodopada u avgustu 1860. istraživač je procijenio dubinu ponora. Učinio je to spuštajući uže na kojemu su kao utezi bili pričvršćeni meci i bijela pamučna tkanina. “Jedan od nas ležao je preko isturene stijene i gledao kako se tkanina spušta, sve dok se nakon otprilike 310 stopa uteg nije zaustavio na izbočenoj stijeni, vjerojatno 50 stopa od površine vode, a dno je još dalje. Bijela tkanina sad je izgledala kao da je veličine novčića.” Dubina je prema njegovoj procjeni bila oko 180 metara – gotovo dvostruko veća od dubine vodopada Niagare.

Comments are closed.