Trovanje pčela

Porast broja stanovnika i ubrzan industrijski razvoj u svijetu ugrožavaju prirodne resurse. Primjena savremenih agrotehničkih mjera u oblastima sa intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom i permanentno korišćenje sintetičko hemijskih preparata u zaštiti poljoprivrednih kultura dovelo je do rapidnog smanjenja populacija spontanih oprašivača i gajenih insekata poput medonosne pčele.

Gotovo svake godine u toku najjačeg rada pčelinjih zajednica prilikom prikupljanja polena, nektara, ali i samog razvoja legla, dolazi do trovanja pčela različitog porijekla. Gubici mogu biti ogromni, naročito ako se trovanje javi u određenom području jer na taj način može da zahvati veći broj pčelinjih zajednica.

Najčešće se radi o hemijskim sredstvima iz reda pesticida kojima su pčele direktno izložene preko hrane, vode ili kontaktom. Takođe, u regionima gdje je jaka industrija, a ne postoje adekvatni prečišćivači gasovitih materija, prvenstveno dima, nastaju trovanja jer se dim taloži na biljkama i ispoljava svoje toksično dejstvo.

Posljedice trovanja mogu biti manje ili vše ispoljene u vidu smanjenja broja pčela radilica, uginuća cijelih pčelinjih zajednica, ali i kontaminacije meda i hrane za pčele.

U izvjesnim slučajevima, u zavisnosti od načina trovanja i vrste otrova, i med može biti zatrovan, pa stoga kao hrana za ljude može predstavljati izuzetnu opasnost.

Prilikom trovanja insekticidima u prvom redu stradaju pčele izletnice. Mortalitet varira, ali kod lakših intoksikacija pčele mogu ostati žive samo nekoliko dana. Zavisno od vrste otrova, pčele mogu uginuti daleko od košnice i pčelinjaka, u prirodi, prilikom povratka u košnice pred njom, ali i u košnici.

Ukoliko se insekticidi zadrže na tijelu pčele, kod onih koje uspiju da se žive vrate i pri tom uđu u košnicu, kontaktom ga prenose na mlade pčele koje takođe stradaju.

Otrovane pčele su iznemogle, sa neprirodno povijenim trbuhom i sporo se kreću. Stražarice na letu sprečavaju otrovane izletnice da uđu u košnicu pri povratku sa paše. Pčele iz košnica zbacuju veći broj mrtvih pčela ili slabo pokretnih i iznemoglih. Kod trovanja, agresivnost pčela na pčelinjaku je pojačana.

Ispred košnica, na košnicama i u košnici može se naći veći broj uginulih pčela. Otrovana društva naglo slabe i jedva pokrivaju leglo. Kod jačeg trovanja prisutne su površine nepokrivenog legla, a matica smanjuje nosivost.

Da bi se spriječila trovanja pčela od upotrebe pesticida biljke se ne smiju tretirati kada su u cvijetu, već samo prije ili poslije cvjetanja. Tretiranje gajenih biljaka treba obavljati u večernjim satima, kada nema izleta pčela. Ako su u zasadu prisutne korovske medonosne biljke treba ih kositi ili zaoravati, jer količina pesticida koja se zadržava na cvjetovima ovih biljaka može djelovati letalno ili subletalno po pčele.

Potrebno je da se pčelari na vrijeme obavijeste o vremenu tretiranja gajenih biljaka (najmanje 48h prije tretmana), kako bi se košnice sa pčelama izmjestile na bezbjednu lokaciju. Većina pesticida otrovnih za pčele, djeluje na nervni sistem. Poslije ekspozicije, prije ili kasnije, dolazi do paralize vitalnih organa pčela. Prvo stradaju pipci, noge i krila, a zatim usni aparat i drugi dijelovi tijela. Neki preparati izazivaju grčenje i povijanje tijela pčele.

Osim pesticidima kod pčela se veoma često dešavaju i trovanja različitim toksičnim supstancama ili nekim sastojcima koje sadrže polen, nektar, medljikovac ili neki aromatični sastojci nekih proizvoda biljaka. Vrlo je teško izdvojiti slučajeve da li se radi o pomenutim toksičnim supstancama biljaka ili insekticidima ili njihovom kombinacijom (sinergistično dejstvo).

Trovanje polenom je dominantno u toku proljeća. Utvrđeno je da polen žabnjaka, divljeg kestena i medvjeđeg luka imaju toksična svojstva. Ovo su najtipičniji primjerci, ali nije isključeno ni postojanje drugih biljaka, naročito medonosnog bilja, čiji polen ima toksično djelovanje na pčele.

Samo trovanje polenom biljaka kod pčela je veoma teško spriječiti. Jedino što se bar donekle može uraditi je zatvaranje leta ukoliko se primijeti početak pojačanog uginjavanja pčela i to u pojedinim krajevima gdje se to i ranije javljalo. Takođe može se vršiti otkos pojedinog toksičnog bilja ili njegovo iskorjenjavanje.

U određenim slučajevima može se vršiti i seoba pčela u krajeve gdje pomenutih biljaka nema. Takođe, dešava se da se tokom paše na lipi, i to naročito srebroliste lipe, ponekad zapažaju velika uginuća pčela.

Sumnja se da ili nektar ili miris lipe imaju omamljujuće dejstvo na same pčele koje lako padaju na tlo i veoma daleko od same košnice usljed hlađenja uginjavaju. Ovo je naročito karakteristično u vrijeme cvjetanja lipe kada nema druge paše, tako da su pčele prinuđene da posjećuju samo lipu.