Pustinja Kalahari

Pustinja Kalahari

Pustinja Kalahari

Pustinja Kalahari

Spržena divljina ispunjena pijeskom, solju i suhom travom, dom je jednog od najosebujnijih naroda na svijetu. Neposredno iza sivih šljunčanih ravnica na sjeverozapadu južne Afrike tlo se lagano spušta i otkriva jedno od remek-djela prirode: drevno more pijeska boje marelice koje seže naizgled u beskraj. To je Kalahari, golema ravnica na afričkome ravnjaku. To je najduži neprekidni prostor prekriven pijeskom na svijetu, koji ne narušavaju područja kamenja ili šljunka, kao što je to u Sahari.

Njegova beskonačnost opsjeda vas svojom ljepotom, a ovdašnje ozračje i kultura podsjećaju na prapovijesna vremena. Kalahari prekriva skoro cijelu Bocvanu, zadire na zapad u Namibiju i nastavlja prema sjeveru prodirući u Angolu, Zambiju i Zimbabve. Ovdašnji stanovnici nazivaju ga Kgalagadi, što znači “divljina”. Ovo je područje toliko veliko, toliko neprohodno i toliko staro, da su u njemu sačuvane netaknute tajne iščezlih civilizacija od prije 500 000 godina. Na pijesku Kalaharija živi i lovi najstariji narod na svijetu, Bušmani, odnosno narod San, koji žive posve na isti način već 25 hiljada godina. Njihova nevjerojatna prilagodba na vrućinu, nedostatak vode i oskudicu hrane omogućava im da prežive u uvjetima u kojima drugi ne bi mogli opstati.

Iako u divljini Kalaharija danas živi još samo nekoliko hiljada Bušmana, njihovi su preci ostavili baštinu slikarija na stijenama i u špiljama diljem ove regije. Na kvrgavim liticama i u špiljama u brdima tsodilo, u zabačenom sjeverozapadnom dijelu Kalaharija, u 200 nalazišta nađeno je čak 2750 umjetničkih radova. Motivi su različiti: od jednostavnih geometrijskih crteža do skupina ljudi i životinja.

Mnogi pripadnici naroda Sanživjeli su u južnome Kalahariju, gdje četiri drevne isušene rijeke, Malopo, Kuruman, Nossob i Auob, vijugaju prema svom kraju u pijesku nedaleko od rijeke Orange. U tim pustim koritima vode ima samo u godinama iznimno obilnih kišnih oborina.

Oko korita fantomskih rijeka priroda je oblikovala vijugave dine koje zbog željeznoga oksida u zrncima pijeska poprimaju bakrenu i crvenu boju. U tom vrelom oruženju merkati i druge životinje koje žive u brlozima izlaze iz svojih tunela samo da pronađu nešto za jelo, uz stalan oprez zbog opasnosti od zračnog napada kakve ptice grabljivice kao što je orao, ili kopnenog napada kobre. Oriks antilope, dujker antilope i druge male antilope hrane se dugačkom travom koja raaste između dina, na kojima se ljeti temperatura često podiže i na više od 50°C.

Kalahar je jedan od velikih spomenika izvanrednoj snazi vatre, vjetra, vode i pijeska. Prije oko 65 milijuna godina veliki su grčevi zatresli zemlju, a golemi izljevi vulkanske lave prelili su se preko središnjeg dijela južne Afrike. Ta valovita mora lave, koja su na nekim mjestima duboka i 8 km, oblikovala su hrptove, i duboke riječne doline. A onda je tokom 50 milijuna godina djelovanje vjetra i kiše postepeno izravnalo nazubljeni krajobraz, spuštajući planine i popunjavajući doline glinom i šljunkom. Na kraju su se ovdje nataložile i velike količine pijeska koji je vjetar donio s obale i tako je nastala ravna, šarena ravnica veličine današnje Južne Afrike.

Suhu klimu u Kalahariju uzrokuje hladna struja koja dolazi s Antarktike i prolazi uz zapadnu obalu južne Afrike. Ledena morska voda hladi vjetrove i onemogućava im da apsorbiraju dovoljno vlage da bi u unutrašnjosti mogli stvoriti kišu.

Tokom sušne sezone u avgustu i septembru u Kalahariju gotovo da i nema površinske vode, a životinje i biljke tada se uiistinu moraju boriti za opstanak. Narod San koji živi u središnjem i južnom Kalahariju preživljava kopanjem ispod površine isušenih riječnih korita i solišta da pronađu vodu, koju potom spremaju u ljuske od nojevih jaja. Kad ti podzemni izvori vode presahnu, pripadnici naroda San izvlače je iz želučanog sadržaja antilopa koje ubiju. Još jedan izvor vode je biljka Citrullus lunatus, a Bušmani na dan pojedu do tri kilograma tog voća. Nakon rijetkih pljuskova, trskama isisavaju vodu iz rupa u stablima i stijenama.

Comments are closed.