Postanak pčele

Postanak pčele

Preci porodice pčela. Nauka o razvoju živih bića uči nas da sva živa bića imaju zajedničko porijeklo i da su se u toku nebrojenih vjekova razvijala ili propadala, već prema tome kako su bila sposobna da se prilagode uvjetima života.

Porodica pčela vuče zajedničko porijeklo s osama. Prvotne su ose bile paraziti i čisti mesožderi. Kako je do takve hrane teže doći i manje je ima nego biljne, prešle su neke vrste osa kopačica (Sphegidae) na hranu biljnog porijekla. Počele su pohađati cvijeće i hraniti se nektarom i peludom. U početku su se samo odrasle ose hranile nektarom, dok su svoje leglo i dalje hranile životinjskom hranom. Tako i danas rade obične ose (Vespidae). Sve veća oskudica i utakmica u prirodi prisilila je neke od tih osa da počnu i svoje leglo hraniti istom hranom kojom su se i one hranile. One vrste porodice osa kopačica koje su počele svoje leglo hraniti medom i peludom osnivači su i preci nove porodice u razredu opnokrilaca, porodice osa cvjetarica ili pčela.

Polaganim razvojem izgrađivala se pčela stvarajući, mijenjajući i usavršavajući one dijelove tijela koji su služili za dobavljanje nove hrane, nektara i peluda.

Ose kopačice natjerala je nužda da promijene hranu i da se spase od propasti. Ali ta ih nužda nije samo spasila od propasti nego im je u isto vrijeme otvorila vrata u nov svijet. One su zauzele novo mjesto u prirodi i dobile novo i netaknuto vrelo hrane. Obilje nove hrane pogodovalo je u povoljnim prilikama brojnom razmnožavanju pčela koje se raspadoše u mnoge rodove i vrste. Porijeklo pčela nije jedinstveno. Razni rodovi pčela postali su od raznih rodova osa kopačica.

Pojava pčelinje zajednice. Daljnji razvoj pčele medarice može se lijepo pratiti promatrajući današnji stupanj razvitka nekih usamljenih pčela (npr. Halictus vrste), bumbare (Bombinae), pčele bez žalca (Meliponidae) i sam rod Apis uže porodice Apinae.

U tom svom razvoju pčele su prestale živjeti usamljenim životom kakvim još i sad žive tzv. usamljene (solitarne) pčele koje su ostale na nižem stupnju razvoja. Usamljene pčele nemaju radilica, nego samo mužjake i ženke. Svaka jedinka živi sama za se svojim životom. Poslije sparivanja traži ženka mjesto gdje će izgraditi gnijezdo. To je obično cjevčica izdubena u zemlji, kamenu, drvu.

Već se kod tih usamljenih pčela javljaju počeci socijalnog instinkta. Na pogodnu mjestu za bušenje nađe se zajedno više ženki koje grade gnijezdo i legu jaja, svaka za se. Ali, u opasnosti navaljuju sve i zajednički se brane.

Iako su ti počeci zajedničkog života (okupljanje više ženki na jednom mjestu, zajednička obrana, zajedničko zimovanje, gradnja zajedničkoga gnijezda) važni, jer je njihovim učvršćenjem pčela osposobljena za stvaranje organizirane zajednice, ipak to nije put kojim je pčela došla do stvaranja zajednice.

Ženke usamljenih pčela, na najnižem stupnju svog razvoja, ne dočekaju porod koji treba cijelu sezonu da se razvije, jer se majke prije toga iscrpu i propadnu. Mlada pčela izleže se i izleti, ne videći svoju majku, ne videći svoje sestre. Nema dakle ni traga nekoj porodiciAli razvoj ide dalje. Ženke ne prave više pojedinačne cjevčice za svoje leglo, nego njih više buši zajednički cjevčice, jednu do druge. Razvoj nije donio samo grupiranje stanica na jednom mjestu. I ženka je postala plodnijom, razvoj legla se ubrzao. Tako smo došli do važna događaja u životu pčela: do prvog susreta između ženke i njena poroda, do prvog početka stvaranja »porodice«, a porodica je osnova na kojoj se grade sve ozbiljne hipoteze o postanku pčelinje zajednice.

Pojava radilice. Pojavom ranog i brojnijeg poroda u pčelinjem gnijezdu događa se najvažnija promjena u cijeloj razvojnoj povijesti pčelinje porodice. Po prvi put se javljaju tzv. radilice, tj. treći oblik, pored matice i truta, koji je karakterističan za zajednice opnokrilaca! Pojava radilice uvjet je za postanak zajednice. Bez radilice nema ni zajednice. Ali to još nisu prave radilice, nego zapravo polumatice, zakržljale ženke, zbog oskudice hrane i prostora, jer je gradnja gnijezda i uzgoj legla zavisio samo o jednoj jedinci, ženki. Nedovoljna ishrana legla izvršila je sudbonosni utjecaj na leglo i utrla put postanku radilice, ali ona nikako nije mogla biti jedini uzrok njezinu postanku. Posljedica same nedovoljne ishrane bila bi degeneracija i možda propast, a ne gušenje nagona sparivanja i razmnožavanja.

Pojava partenogeneze. Partenogeneza znači djevičansko rađanje, tj. razvoj jedinki iz neoplođenih jaja (vidi: Anatonija medonosne pčele). Partenogeneza može biti ili potpuna ili nepotpuna. Ako je partenogeneza potpuna, iz neoplođenih jaja legu se i ženke i mužjaci, a ako je nepotpuna, onda se iz neoplođenih jaja legu samo ženke ili samo mužjaci. Pojavom partenogeneze kod porodice pčela omogućeno je stvaranje zajednice. Evo kako. Svaka ženka usamljenih pčela ima jak nagon, kad se izleže da ostavi svoj dom, da nađe mužjaka i s njim se spari i osnuje nov dom. Pojavom ženki koje su bile sposofone da partenogenetski, tj. bez sparivanja i bez mužjaka, proizvode potomstvo, otpala je potreba da se ostavlja staro gnijezdo radi potrage mužjaka i sparivanja, nego se mlada matica mogla pridružiti svojoj majci da joj pomaže u nošenju jaja i u ostalim radovima. Ali ne samo to. Ona generacija, koja je sposobna da partenogenetski proizvodi potomstvo, i nema mužjaka, pa bi ih uludo ženke i tražile. One su upućene u stari dom.

Ali razvoj ide dalje. Izgleda da je u početku partenogeneza bila potpuna, a dalje u razvoju ona je ostala nepotpuna. U porodici pčela partenogenetski se dalje mogao razvijati samo muški spol, mužjaci, trutovi, kako je i sađ u pčele medarice. Dok je ženka generacije s potpunom partenogenezom u stvari još uvijek prava ženka, sposobna da samostalno održava pčelinju vrstu, ženka s nepotpunom partenogenezom to više ne može, jer zajednica ostaje na samim trutovima i propada. Tako su te ženke bile prisiljene da se vežu uz svoju majku, da joj pomažu samo u radu a ne u razmnožavanju. One su tako postale prave radilice i osnovale novi fenomen u svojoj vrsti, pčelinju zajednicu.

Comments are closed.