Vrišt, vrijesak [Calluna vulgaris (L.) Hull.].
Višegodišnji je odrvenjeli polugrmić do 50 cm visok, ljuskavih listova s blijedim ili ljubičastim cvjetovima. Cvjeta od početka avgust pa do mrazova. Gode mu slaba, kisela, isprana tla na kojima ga redovito nalazimo u zajednici s paprati.
Rasprostranjen je po čitavoj Evropi, sjeverozapadnim i sjevernim dijelovima Azije i Sjeverne Amerike. U pribaltičkim zemljama predstavlja glavnu pčelinju pašu. Povoljni su mu rejoni s obiljem oborina. Kod nas su najveće vrištine (tereni pod vrištom) u Lici, naročito u okolici Gospića.
Nadalje vrišta ima od Oštarija prema Dugoj Resi, te na Kordunu i Baniji. Ima ga mjestimično u Bosni, Gorskom kotaru i Sloveniji, gdje gotovo nikad ne medi.
Vrišt se sve više uništava oranjem, dodavanjem vapna i gnojenjem zemlje stajskim gnojivom. Boljom obradom mnoge vrištine postale su plodna polja. Vrišt je vrlo otporan prema suši, ali mu je za dobar razvitak potrebno obilje kiša.
Cvatnja vrišta poklapa se s cvatnjom primorskog vrijeska. Nikad ne daje tako bogate prinose kao primorski vrijesak, ali nikad ne podbaci potpuno. U najgorem slučaju da barem zimnicu.
Prinosi na vrištu iznose najviše do 3 kg na dan. Vrišt obično daje jedno vrcanje od 10 do 15 kg i zimnicu. Pčelari mnogo sele na vrištine. Od Perušića do Lovinca doseljava se po više hiljada košnica, najviše iz Slovenije.
Med od vrišta ima neobično svojstvo da se ne da vrcati. Kad je u saću pomiješan s livadnim medom, vrca se bolje. U Norveškoj grade specijalne vrcaljke za vrcanje meda od vrišta koji im je glavna paša.
Med od vrišta žut je ili tamnožut. Slabog je mirisa, ugodnog specifičnog okusa. Kristalizira se nakon 2 – 3 mjeseca. Pčele na njemu dobro zimuju.