Izbor košnice za pčele

Važnost košnice. U pčelarenju košnica zauzima vrlo važno mjesto. Uspjeh našeg rada zavisit će mnogo o tome kakvu smo košnicu izabrali za svoj pčelinjak. Jer samo onda ako košnica pruža pčelama najbolje moguće uvjete za njihov razvoj, imat ćemo od njih koristi i postići ćemo uspjeh koji smo postavili sebi za cilj.

Važno je od kakva je materijala košnica, kolika joj je veličina, koliki je omjer širine prema visini košnice, kako je izolirana unutrašnjost košnice od vremenskih utjecaja izvana, kako košnica štiti pčele od štetočina.

Ali je isto tako važno da pčelar, uzimajući u obzir razvoj pčelinje zajednice, vodi računa i o tome da košnica ne bude nespretna i preteška dok radi oko nje. Jer i o praktičnosti i spretnosti košnice zavisi uspjeh pčelara.

U čemu se pčelari slažu. Neki duhovit pčelar rekao je da se pčelari slažu samo u jednom: svi stanu iza košnice kad je otvaraju. Ali slažu se u jos jednom: pčelari ne drže pčele radi pčela, nego radi sebe. Budući da je u pčela neobično razvijen nagon za skupljanje i spremanje hrane i preko svojih stvarnih potreba, pčelar iskorišćuje taj nagon i pčelama oduzima višak zaliha za sebe. Višak pčele ostavljaju tik uza svoje gnijezdo, i to iznad njega, pored njega pa i ispod njega, ali najradije iznad gnijezda. Spomenuto svojstvo iskorišteno je konstruiranjem košnice nastavljače koja pčelama omagućuje da hranu spreme iznad gnijezda, i to praktički u neograničenim količinama.

Košnica se zove nastavljača zato što se prema potrebi može nastaviti jedan dio na drugi. Ona ima pomičnu, nepribijenu podnicu. Na podnicu dolazi četverokutni nastavak, otvoren i s donje i s gornje strane. U njemu, u poluutorima (falc), vise okviri sa saćem. Kada taj dio, koji se zove plodište zato što se u njemu pčele legu, bude ispunjen (u sezoni za dobre paše), na nj se nastavlja drugi nastavak, isto tako otvoren i dolje i gore, u kojem također vise okviri sa saćem. Taj se dio zove medište jer u nj pčele odlažu hranu. Ako pčele i taj dio ispune, na nj se nastavlja i drugo medište, pa i više ako je potreba. To je vrlo kratak i vrlo površan prikaz nastavljače, košnice za koju bi se moglo reći da je konačno prevladala u pčelarstvu.

Neslaganja. Možda ni oko čega u pčelarstvu nema više neslaganja nego oko košnice. Jedni drže da pčelinji stan mora pčele što bolje zaštititi od studeni. Zato na sve moguće načine »utopljavaju« košnice koje su već ionako napravili od debelih stijena. A tim »utopljavanjem« ne postignu ništa drugo nego vlažnu unutrašnjost košnice. A od vlage saće se upljesnivi, a med postane voden i pokvari se.

Nikakva debljina stijena ne može ugrijati unutrašnjost košnice. Košnica treba samo da spriječi prenagla i preoštra kolebanja vanjske temperature. Odmah pored pčelinjega klupka nalazi se u košnici led i mraz, pa ma kako debele bile stijene košnice. Nije dobro pretjerivanje ni s predebelim ni s pretankim stijenama košnice. Važno je i to da se pabrinemo da se cijela košnica izvana zaštiti preko zime od vlage i vjetra, najvećih neprijatelja dobrog zimovanja.

Pčelari se ne slažu ni u položaju leta na košnici: gomje ili donje leto. S gomjim letom košnica će biti zračna i suha jer se pokvareni zrak i vlaga dižu i izlaze na gornje leto. Drugi vole donje leto jer da bolje zadržava toplinu i bolje dovodi čisti zrak, a za ventilaciju se pobrinu nekim uređajem na poklopcu košnice. Donje je leto i praktičnije jer se nalazi na podnici, a gornje treba imati na svakom nastavku ako pčelarimo nastavljačama.

Ali najviše neslaganja ima oko veličine i oblika košnice. Pčelarska nauka i praksa složile su se u širini okvira za košnicu i u broju okvira, samo se ne slažu u visini. Gotovo sve moderne košnice imaju okvir, odnosno satinu, široku oko 40 cm, a broj okvira iznosi od 10 do 12. Tako je sporna ostala samo visina: 20 cm ili 25 – 27 cm. Pristalice višeg okvira tvrde da plodište košnice mora biti toliko prostrano da omogući pčelinjoj zajednici najveći razvoj.

Za najjače sezone pčelama je potrebno oko 100.000 stanica saća za smještaj legla i hrane. Na 1 cm2 saća, sa obadvije strane zajedno, stane oko 8 stanica, pa za 100.000 stanica treba oko 12.500 cm2 saća. Ako nam je satina široka oko 40 cm, a u plodištu imamo 12 satina, po tom računu trebalo bi da satina bude visoka oko 26 cm. Drugi kažu da je dovoljno oko 80.000 stanica, pa bi za taj broj stanica trebalo oko 10.000 cm2 saća ili 10 okvira 40 x 25 cm unutarnje mjere. Tako smo došli do kapaciteta i oblika plodišta Gerstung, Dadant i sličnih. Pristalice tih košnica zastupaju mišljenje da cijelu potrebu plodišta treba zadovoljiti u jednom nastavku, plodištu, na 10 – 12 okvira saća.

Od velikog broja nastavljača u modernom pčelarstvu ostale su nam dvije na izbor. To su Langstroth-Rootova i Dadantova (Dadant-Blattova). Razlika između tih dviju košnica očituje se uglavnom u visini saća ili okvira, pa prema tome i u visini košnice. Iznijet ćemo dimenzije okvira i košnica, i to unutarnje mjere okvira jer su to u isto vrijeme i mjere satina. Langstroth-Rootova košnica ima u plodištu 10 okvira širokih 43,4 cm i visokih 20,2 cm. Dadant-Blattova košnica ima u plodištu 12 okvira 42,4 cm širokih i 27 cm visokih. Langstroth-Rootova košnica ima medište jednako plodištu, a Dadant-Blattova košnica ima polumedište sa 12 okvira širokih 42,4 cm i visokih 11,5 cm. I Langstroth-Rootova košnica može imati polumedište (43,4 cm x 11,5 cm), npr. za proizvodnju meda u saću i za pčelare invalide ili one u poodmaklim godinama kojima je teško dizati normalna medišta.

Kratko rečeno, Langstroth-Rootova košnica razlikuje se od Dadant-Blattove po visini satina – niže su za 7 cm – i po njihovu broju – ima ih za dvije manje. Prema tome je kapacitet Langstroth-Rootova plodišta oko 8.800 cm2. Ako sad pogledamo onaj gore opisani račun, prema kojem plodište treba ako 10.000 cm2 saća, vidimo da je plodište Langstroth-Rootove košnice manje za nekih 1.200 stanica.

Prednosti Langstrothove košnice

Pristalice Langstroth-Rootove košnice, kojoj plodište nema potreban kapacitet, a nema ni zahtijevani oblik okvira, tvrde da manji kapacitet plodišta i niži okvir te košnice ne samo da nije njezin nedostatak nego prednost. Pčelama je, istina, potreban viši okvir da bi zadovoljile svoje biološke potrebe, ali je praksa pokazala da se pčele, zadovoljivši na višem okviru svoje potrebe, teže odlučuju da svladaju zapreku između plodišta i medišta, vijenac meda u plodištu iznad legla, i da prijeđu u medište gdje bi onda istom mogao da se u cijelosti zadovolji njihov nagon za skupljanje viška zaliha hrane iznad njihovih stvarnih potreba. I tako se pčele ograniče samo na plodište pa, umjesto da skupljaju hranu i odlažu je u medište, one se nagomilavaju u plodištu i zatrpavaju ga, prestaju s radom i izroje se. Budući da su u takvih košnica okviri u plodištu i medištu različiti, pčelar ne može da intervenira i da pčelama pomogne da prijeđu spomenutu zapreku i odu u medište.

Langstrothov okvir prenizak je da se na njegovu visinu smjesti krug legla, pelud i med. Leglo se proširi i zauzme sav prostor sve do gornje letvice okvira, a med su pčele prisiljene da odlažu u medište. Tako je kugla pčelinjega gnijezda i hrane oko njega prisiljena da prijeđe u donji dio gornjeg nastavka ili medišta. A to upravo i treba, jer je tako omogućeno da se bez ikakvih zapreka prijeđe u medište i ondje nastavi s odlaganjem viška zaliha ikoje će ostati pčelaru. Pčelinja zajednica raširila se u dva dijela i nema potrebe za rojenjem. Ako se i medište ispuni, dodaje se drugo koje se sad može staviti između plodišta i onog prvog, ispunjenog medišta.

Najbitnija osobina i karakteristika Langstrothove nastavljače jest širok i nizak okvir, dovoljno nizak da se na njemu ne napravivijenac meda, jer taj vijenac ukoči pokretljivost cijele košnice. Samo ako imamo plodište strogo odijeljeno od medišta, ili još bolje, leglo od meda, imamo pravu nastavljaču pogodnu za mnoge korisne operacije. Hanemanova rešetka ne može odijeliti med od legla. Ona može spriječiti leglu pristup u medište, ali ne može spriječiti medu pristup u plodište. Zato nastavljače s visokim okvirom u plodištu, tj. višim od 20 cm i nisu prave nastavljače jer gube svoje glavno svojstvo. Nastavljača s niskim okvirom, s leglom odijeljenim od meda, s pokretnim dijelovima: podnicom, nastavcima, poklopcem, krovom i Hanemanovom rešetkom daje nam maksimum mogućnosti u operacijama svih mogućih vrsta.

Tako se razumnim postupkom jedan nedostatak Langstrothove košnice pretvorio u njezinu prednost.

Langstrothov okvir prenizak je da bi se plodište s tim okvirom moglo dobro pripremiti za zimu. Vijenci meda premaleni su za sigurno zimovanje, ako ih uopće ima. Američki pčelari uvidjeli su da će pčele najsigurnije prezimiti ako se na plodište stavi cijeli nastavak meda. Tako pčele zimuju na dva reda saća. U plodištu, pošto izađe leglo, nalazi se zimsko gnijezdo pčela, u medištu med. Klupko svojim gornjim rubom zahvaća prostor između donjeg i gornjeg reda okvira i donji rub gornjih satina, pa nema opasnosti da pčele neće prijeći prostor između plodišta i medišta.

Ovako uzimljene pčele nije potrebno naročito utopljavati. Neki smatraju da je za pčele prevelik prostor od dva nastavka i prehladan za zimu. Ali nije tako. Medište puno meda nije prazno, nego puno meda, tekućine koja je dobar regulator topline u košnici. Satine s medom ne samo da griju pčelinju zajednicu medom, gorivom, prilikom potrošnje nego i samom svojom fizičkom prisutnosti.

Budući da su pčele još u jesen zaposjedale donji rub okvira u medištu, to su se lako preko zime pomicale uvis za hranom i na proljeće su se našle u medištu, pokraj meda. Uz obilje hrane i u najtoplijem dijelu košnice leglo će se dobro razvijati. Na proljeće, prije glavne paše, kad je vrijeme već otoplilo, ako se pčelinja zajednica razvijala u košnici s nastavkom (na dva reda saća), zamijenimo nastavke i gornji spustimo na podnicu, a donji nastavimo na gornji. Tako smo u tren oka dobili hranu, pčele i leglo iz gornjeg u donji nastavak, a prazno saće s eventualno nešto hrane, leglom i pčelama iz donjeg u gornji. Pčele će aktivirati med u donjem nastavku prenoseći ga u gornji, i leglo će se naglo razviti.

Koristeći sklonost matice da uvijek radije leže u gornjem nastavku, a donji napušta, potrebno je, dok traje proljetni razvitak legla, nastavke zamjenjivati. Čim je gornji nastavak zaležen, spusti se na podnicu, a donji prazni, podigne. Ovakvo zamjenjivanje prvog i drugog nastavka potiče maticu da još intenzivnije leže. Na taj način, uz povoljne prilike, stvorit ćemo vrlo jake zajednice na 16 – 18 okvira legla i 8 – 9 kg radilica sposobnih da iskoriste i najaču pašu.

Ovakvo razvijanje zajednica do maksimuma ima opravdanja samo onda ako u dogledno vrijeme očekujemo neku jaču pašu. Ako u ljetu nemamo u izgledu nikakvu pašu, takav forsirani razvitak legla bio bi štetan jer bi silno leglo potrošilo mnogo meda, a pčele izležene poslije paše ne bi bile iskorištene.

Pri američkom načinu pčelarenja sve razvijene zajednice ljeti i zimi imaju plodište u dva nastavka. Medište se sastoji od trećeg a prema potrebi i četvrtog nastavka koje iznad drugog odjeljujemo Hanemanovom rešetkom. Zato se nazivi gornji i donji nastavak odnosi na dva nastavka ispod Hanemanove rešetke koji zajedno čine plodište. Pored gore navedenih prednosti Langstroth-Rootove košnice, nisu naodmet ni ovi manje važni: manje površine saća pčele lakše izgrade i manje ih grizu. Nizak okvir vrlo je praktičan u radu. Saće se manje lomi priprilikom vrcanja. Vrcaljke nisu glomazne. Košnice su vrlo spretne, dimenzije takve da se normalno rezane daske dobro iskorišćuju.

Američka nastavljača niskih okvira u sezoni jakih paša nadmašuje i pološku. Za vrijeme jake paše s pološkom će se dogoditi isto što i s Dadant-Blattovom košnicom: blokiranje legla medom, samo sad ne samo odozgo nego i sa strana. Pčelar je primoran da neprestano proširuje leglo uklanjanjem mednih okvira. Pored toga, pčele najradije nose iznad legla, dakle medište mora biti gore a ne sa strana. U tom je dijelu košnice i najtoplije pa je zato najpogodniji za zrenje meda. Pčelama je za vrijeme jakog unosa potrebno mnogo prostora, ne za zreo med, nego za nezreo rijedak nektar, za što treba mnogo više. Mnogo prostora, iznad legla, daje samo nastavljača.

Langstrothova košnica jedina je pogodna košnica za proizvodnju meda u saću. U eri naše loše konjunkture za vrcani med, koji sve više izaziva sumnje potrošača u njegovu originalnost, naši bi pčelari morali pomišljati na proizvodnju meda u saću koji bi mogao naći svoje kupce među našim građanima, a osobito među turistima.

Košnica za proizvodnju meda u saću mora imati nisko plodište, tako da je što više pčela radi oskudice prostora upućeno u medište. Medište mora imati još niži okvir, on mora biti tek toliko visok da u njega stane jedan red sekcija ili tzv. boksesa, tj. okvirića 10 x 10 cm ili sličnih dimenzija. Tako ograničeni prostori potrebni su zato što je u proizvodnji meda u saću najvažniji faktor brzina. Paša mora biti jaka, pčelinja zajednica snažna, ali bez nagona za rojenjem, a prostor ograničen. Samo u svim tim okolnostima pčelama će uspjeti da saće lijepo izgrade, da ga dobro napune medom i zaklope, sve nadušak, kako bi ostalo lijepo, bijelo i čisto, neuprljano od pčelinjih tragova. Za sve to pogodna je samo američka nastavljača niskih okvira.

Pa i u proizvodnji vrcanog meda, za medište su ponekad pogodniji niži okviri, poluokviri, nego cijeli okviri. Pčele lakše zauzimaju polumedišta, lakše u njih prelaze. To bismo mogli slikovito prikazati stepenicama. Lakše se penjemo niskim širokim stepenicama nego visokim uskim. Te činjenice potakle su neke američke pčelare da pokušaju sa još nižim okvirima od Langstrothovih.

Gornjim izlaganjima pokušale su se pčelarima objasniti prednosti Langstrothove košnice. Ali to ne znači da ona druga nastavljača, Dadant-Blattova, nije pogodna za pčelarenje. To isto vrijedi i za pološku.

Sve tri gore navedene košnice otvaraju se odozgo. Četvrta, kod nas raširena košnica, AŽ lisnjača, otvara se straga. Njezin je okvir, iznutra mjeren, širok 39,4 cm i visok 23,5 cm. Ima jedno plodište i nad njim jedno medište, jednako veliko, čvrsto sastavljeno i ne može se proširivati. To je jedina košnica kojom se služe pčelari u cijeloj Sloveniji i u njoj susjednim krajevima u Hrvatskoj. I ta košnica ima svojih prednosti koje je čine pogodnom za racionalno pčelarenje, uz nešto više rada po pojedinoj pčelinjoj zajednici.

Standard. Već smo rekli da je u nas pravo šarenilo svih mogućih sistema košnica. Bilo je pokušaja da se u tom kaosu načini neki red, tj. da se uvede standard za košnice. Ne treba uopće dokazivati kakve bismo i kolike koristi imali od standarda. Jeftinija i brža izrada košnica, okvira, vrcaljki, umjetnih osnova saća itd.

Prijedlog za standard za okvire i košnice izrađen je i prihvaćen. Ali nije zvaničan. On je rijedlog je realan jer je vodio računa o prilikama u našoj zemlji i nije se ograničio samo na jedan sistem, nego je obuhvatio nekoliko najraširenijih i najpoznatijih sistema koji su u nas u upotrebi.

Da bi se pomoglo nastojanju oko jedinstvene košnice, i ovaj prethodni opis smo ograničili na prikaz samo onih tipova košnica koje prihvaća Prijedlog.

A to su ove košnice:

  1. Langstroth-Rootova košnica;
  2. Dadant-Blattova i pološka;
  3. Alberti-Znideršičeva lisnjača.

Prijedlog standarda, provodi daljnji izbor i preporučuje Langstroth-Rootovu košnicu kao najpogodniju. Ali su opisani i ostali sistemi kao moderni i pogodni za racionalno pčelarenje.

Kako vidimo, Slovenija ima svoj standard: Alberti-Znideršičevu lisnjaču Srbija također: Dadant-Blattovu nastavljaču. Pčelari u Hrvatskoj pored drugih košnica, imaju gotovo jedini američku nastavljaču niskih okvira jednakih u plodištu i medištu. Imaju, dakle, najbolju košnicu. Imaju i najviše pčelara koji su stekli dobro iskustvo s tom košnicom.

Comments are closed.